Tako smo rasli

ČAROLIJA ODRASTANJA

(Šimo Ešić Tako smo rasli, ilustrovao Tošo Borković, Bosanska riječ, Tuzla, 2018.)

Autobiografska pjesma čika Šime Ešića "Tako smo rasli" iz knjige Rudarev kućerak inspirirala je velikog svjetskog crtača (kako kaže čika Šimo Ešić i bespogovorno mu treba vjerovati, jer je dokaz pred čitateljima i gledateljima) Tošu Borkovića da od nje načini slikovnicu. U rezultatu, u prekrasnom spoju riječi i likovnog izraza, nastala je ova slikovnica: lijepa, šarena, pametna, plemenita, vesela i ozbiljna. Maštovita i vrlo realna.

Pjesma Tako smo rasli upoznaje nas sa rudarom koji živi u svom kućerku sa sedam sinova i lijepom kćerkom Anđom. Kako jedan radnik, rudar, uspijeva podmiriti sve potrebe svoje mnogobrojne obitelji? 

Kad je išao noću u krevet,

S njime je išlo i briga devet:

Jedna za Ivana,

Jedna za Živana,

Jedna za Marka,

Jedna za Žarka,

Jedna za Antu,

Jedna za Matu,

Jedna za Ivicu

I dvije za lijepu kćerku Anđu.

Briga roditeljska je neizmjerna i nikad ne prestaje. Kako nahraniti, obući, odškolovati? Kako vaspitati i biti siguran da će dijete izrasti u dobrog, poštenog i plemenitog čovjeka? Kako ga naučiti šta su to prave vrijednosti? U čemu je sreća ljudska? Je li u količini stvari koje posjedujemo? Jesu li mjerilo sreće i zadovoljstva u životu nov kaput i nove cipele? O tome nekako počinjem razmišljati čitajući pjesmu čika Šime Ešića. I o tome kako smo to rasli nekad prije i kako rastemo danas.

Puno je velike, ogromne, prave ljudske sreće, smijeha i zadovoljstva u ovoj pjesmi Šime Ešića zbog toga što – da, nemaš bogzna šta, ali - imaš NEKOGA, koga voliš i s kim možeš sve da dijeliš. I brige i krišku kruha, i radost i jabuku, ili krišku lubenice, i tugu i kaput, i bol i igračku i pjesmu i šetnju i sve na svijetu. Zašto se savremeni svijet odriče toga? Zašto odlučujemo da je bolje nemati djecu? Ili, da je bolje imati jedno, nego troje? Zašto je važnije snabdjeti djecu novim, skupim stvarima (iPodima, iPadima, iPhonima), nego im ispričati ili pročitati priču? 

Instrumental je čudan i čudesan padež. Pita nas: želiš li se igrati - s kim ili čim? Želiš odrasti i ostariti - s kim ili s čim?

Odrasli su rudarevi sinovi i lijepa kćerka Anđa u pjesmi čika Šime Ešića i sretni rudar „okitio se“ unucima – sad ih ima kao u priči. Veselo jedno pleme:

Sad, kad kakve izlete štimaju,

u svakoj državi rođake imaju.

Treba se, možda, držati toga –

lijepo je svugdje imati svoga.

Sa mnogo razumijevanja za malog čitatelja, sa mnogo ljubavi prema dječijem svijetu i sa malo bojazni za opasnost nestajanja tog istinski dječijeg, punog mašte i boja, s malo bojazni zbog nemogućnosti bezbrižnog odrastanja u savremenom nam svijetu, s velikom zabrinutošću zbog dječije usamljenosti i otuđenosti, pjesma Šime Ešića, u jasno datom socijalnom okviru (višečlana radnička obitelj), u lakoničnom i preciznom poetskom izričaju, na nekolike stranice u prostoru jedne pjesme, otkriva koliko je važna porodica i u čemu je zapravo sadržana istinska ljepota postojanja i ljudskog življenja. 

A svu ljepotu ove općepoznate istine o ljudskoj sreći koju savremeni egoistični svijet potiskuje, zaboravlja, odbacuje ili joj se pak ruga zbog njene jednostavnosti, smatrajući je sirotom i bijednom, prekrasno razotkrivaju i prkikazuju ilistracije Toše Borkovića, sjajne, blistave, maštovite i usklađene sa skrivenim, metaforičkim smislovima pjesme Šime Ešića, stvarajući atmosferu bajke u realnom okviru pjesme. U ovim ilustracijama rudarev kućerak „načičkan“ dječicom, okružen travom pticama i cvijećem, lebdi u zraku a cepelin je zamijenjen štrucom kruha, rudar svojim ugljem hrani i Zmaja po kojem se „pentraju“ mačići (i jedan pas) s kišobranima, rudarski vagončići prevoze kravicu, dječicu, kriške lubenice, snježne kugle – darove, kocke - slagalice sa slovima i brojevima, životinje od oblaka, čak i muzičke note, da bi se na koncu rudarski ugalj magično pretvorio u drago kamenje raznih boja i mnoštvo zečića – malih unučića, nagovarajući da se na svakoj toj bajkovitoj stranici zapitam – šta je najvrjednije? Šta je to blago za koje i u ime kojeg živim i radim? Šta to važno u životu, možda, propuštam? 

U spoju zakona života i čuda umjetnosti, magije pjesme i maštovite slike, jasnoće izraza i tajne sadržaja nastala je slikovnica Šime Ešića i Toše Borkovića o čaroliji odrastanja koja kao da polako nestaje iz današnjeg svijeta.  

                                        dr Adijata Ibrišimović-Šabić