Naslovna web.jpgNaslovna web.jpg

Sunčana strana djetinjstva

Autorica: Enisa Osmančević Ćurić
Izdavač: Institut za dječiju književnost
Godina izdanja: Decembar, 2022.
Obim: 56 strana
Format: 17 x 23 cm
Jezik: Bosanski
Ilustracije (u koloru): Mladen Anđelković
Uvez: Tvrdi
ISBN 9926-8690-2-1
Prodajna cijena 12,00 €
Popust

 

SUNČANA STRANA DJETINJSTVA

Kada otvorite stranice ove knjige, u kojoj oživljavaju sjećanja na jedan zavičaj i jedno djetinjstvo, učinit će vam se kao da vam je na pruženim  dlanovima odjednom oživio taj grad na obalama Vrbasa, da vam riječima svoje pjesnikinje, Enise Osmančević Ćurić, ispriča jednu čudesnu, i sretnu i sjetnu, priču o sebi, o jednoj djevojčici koja je svoje prve pjesma pisala uz žubor voljene rijeke i o jednom vremenu koje je ostalo zapisano i kao sunčana strana djetinjstva, svijeta. 

»Hvala mojoj mami što me rodila u Banjoj Luci«, čitamo na početku ovog kazivanja pjesnikinje o sebi i svome životu. A u tom gradu Enisa Osmančević Ćurić proživjela je sav svoj život – od ranog djetinjstva, odlazaka na obale Vrbasa, prvih igara, i pjesama, pa do školovanja, i zatim obrazovanja osnovaca pošto je postala njihova omiljena nastavnica maternjeg jezika i književnosti, i života uz kćerku Vedranu i supruga Alojza, Lozu, likovnog pedagoga i znanog slikara. Počele su se nizati i njene pjesničke zbirke, ponajviše one za djecu, ali i za odrasle, što je teško i odvajati, jer je ova pjesnikinja upravo  brisala neke nepotrebne »granice« između poetika prema uzrastu. Pjesnikinja je u svojim stihovima i prozi brisala i one granice između dobra i zla, boreći se svim srcem, i svakom riječju, da nas okružuje i nadahnjuje samo dobro, što je posebno bilo potrebno u onim teškim godinama iza devedesetih prošlog stoljeća, kad su mnogi Banjalučani bili proganjani i protjerivani iz svoga grada. Enisa je i tada ostala u svome gradu, između ostalog i zbog toga što je trebalo da pomaže bolesnoj majci. Kćerka Vedrana je našla utočište čak u Kanadi, u kojoj je, desetak godina kasnije, i završila svoj životni put, ostavivši majci Enisi utjehu – unuku Tinu. Kasniji povremeni dolasci Tine u Banjaluku bili su za baku Enisu najljepša poglavlja života u kojem su se  tužna sjećanja preplitala s rijetkim proplamsajima radosti. 

A onda je došao i onaj najtužniji dan, 30. juli 2019. godine; kad se  iz Banjaluke prosula Bosnom i Hercegovinom, i svijetom, u kojem je bilo mnogo Enisinih prognanih sugrađana, tužna vijest: preminula je naša Enisa. Duša našeg grada, pjesnikinja, majka, dobra i hrabra žena. Otišla je za svojim snovima, za svojim tugama, za svojim napisanim i nenapisanim pjesmama. Nama je ostavila svoju sunčanu stranu svijeta, da se ne izgubimo…

Tog dana, i narednih, na FB-u su se odmah počele nizati riječi saosjećanja, bliskosti, tuge, ali i sjećanja punih žubora, šuštanja, treptaja, svjetlosti… Tad sam i ja tom tužnom omažu dodao svoj uzdah:

»Tužna je njena, i naša Banjaluka, i svaka sedra, i svaki list, i svaka riječ koju izgovaramo ili uvijamo u šutnju; teško je prihvatiti saznanje da nas tamo neće više dočekati naša Enisa, Osmančevićka, Ćurićka, Banjalučanka, naša prijateljica i sagovornica, pjesma koja se uvijek iznova utkiva u naša osjećanja, čineći i nas, i grad, uvijek boljima i emotivnijima. Zbog bolesti nije se s nama ovog jula družila na Vezenom mostu, i svi smo zbog toga strepili, ali i osjećali, da je s nama još više. Tako će biti i dok je nas, i dok je našeg grada, i naše literature, i poetske riječi upućene i djeci i odraslima. Jer, ljubav je nedjeljiva, ona pripada svima, i ljudima, i pticama, pa i novim odsjajima u vodi…

Vodeći tog jula poetski program pokraj Safikadinog znamena ljubavi, u koji nas je ranije Enisa najčešće uvodila, kao u pjesmu i bajku, osjećao sam, zajedno s brojnim ljubiteljima poetske riječi, da je s nama i naša Enisa, da je njena ljubav, i dobrota, neotuđivi dio svih nas. I svekolike ljubavi. Govorio sam u njeno ime, i u ime svih nas, njenu pjesmu U svemiru da se ne izgubimo, koju nam ona ostavi kao svoju poetsku, ljudsku, najljepšu poruku.« (Ismet Bekrić)

 

Enisa Osmančević Ćurić:

U SVEMIRU DA SE NE IZGUBIMO

 

Od prijatelja do prijatelja –

Pružena ruka, dobra želja…

Tako se zlatna nit isplete,

Ti konci čine klupko planete.

 

Što ih je više oko svijeta

Biće nam veća ova planeta,

I na njoj više mjesta ima

Čovjeku, ptici, krtici, svima.

 

Jer ako vjetar mržnje dune

I pokida te krhe strune,

Zemlja se smanji, sitna i gola.

To znamo, nosimo ožiljke bola.

 

Pa smo se tražili među zvijezdama,

U snu, u ljubavi, u pjesmama.

Zato je potrebno da se ljubimo,

U svemiru da se ne izgubimo.

 

                  (Pjesma je uvrštena i u antologiju 

bh poezije za djecu »Vrelo ljepote«)

 

Ostala su zabilježena mnoga sjećanja Enisinih sapoetnika, među kojima i Jagode Iličić i Šime Ešića:

»Prva jesenska pisma otkidaju se iz zagrljaja krošnji i putuju. Za sretan put po dukat žut, jedna je od meni najdražih pjesama za djecu. Draga Enisa, neka ti je sretan put u svjetove o kojima si pisala. Za svaki stih po žuti dukat sjećanja. Nedostajat ćeš u Tuzli, Krupi, Gradačcu… na stazama djetinjstva, vezenim mostovima…« (Jagoda Iličić, književnica)

»Njena je bol bila svemirska, a srce, opet, puno ljubavi za sve. Tijelom ovdje,  dušom na onoj strani, još otkako je u onostrani svijet preselila njena Vedrana, i njen Lojzo, i ranije brat Enes. Otišla je za njima. Vjerujemo da će gore među zvijezdama, negdje, konačno, pronaći svoj pramčiok – topli proplanak, kutak u zavjetrini u kojem je toplo, onakav kakav je cijelog života ostavljala u dušama svojih prijatelja i čitalaca. »Bosanska riječ« joj je zahvalna za »Pedalj vedrine«, »Berite svoje snove«, »Pramčiok«, novi rukopis, ali iznad svega za divno prijateljstvo i vjernost do zadnjeg daha.« (Šimo Ešić, pisac i urednik izdavačke kuće »Bosanska riječ«)

U ovom iskrenom, poetskom spomenaru, kolažu najljepših slika iz djetinjstva i o djetinjstvu, mnogo je čudesnih mjesta koja oslikavaju treptaje života i stvaralaštva. Jer, kao što Enisa zapisa, »svaka pjesma ima svoj trenutak«. Jer, pjesma nije »grudva snijega koju gurneš sa brda, pa se sama kotrlja i postaje veća«. Zapravo je obrnuto: »Grudvu treba tesati, brusiti, odbaciti sve suvišno. Dok ne dođeš do kristala kome se ne može ništa oduzeti.

Pjesme su kao djeca. Ne možeš im biti roditelj samo jedan dan.«

Enisa Osmančević Ćurić ovako zaokružuje tu svoju radost stvaranja: »Da mogu sav svoj život sabrati u šaku zrnja, proklijali bi samo oni trenuci u kojima je rođena pjesma.«

Za našu poetsku vezilju život je jedna čudesna, beskrajna pjesma. A dio te pjesme, tog poetskog treptaja, svakakao je i ova knjiga koju nam je, kao dio svoga veza u zajedničkom stvaranju ljepote, ostavila Enisa Osmančević Ćurić, kao odsjaj djetinjstva i zavičaja, i kao svoj slap u proticanju i sjećanju. Još trepte i njene riječi, zapisane 2001. godine, kao zrake ove knjige sjećanja, ove Sunčane strane djetinjstva:

Sjeti se, da li je neko danas za tebe učinio nešto dobro. Ako nije, učini ti za nekoga. Ako ne možeš ništa, bar se nasmiješi. Nekom nepoznatom. I to je mnogo.

Kad mi je bilo najteže u životu, jedno mi se dijete nasmiješilo. Slučajno, u prolazu. Rekla sam tada:

                  - Sunčana strana ovog svijeta uvijek je veća, barem za jedan dječiji osmijeh.

 

A mi bismo još mogli dodati: I za ovu knjigu o sunčanoj strani djetinjstva!

                                                                                                                                                     

Ismet Bekrić                                  

Trenutno nema recenzija za ovaj proizvod.