Pupoljci

TE  STAZICE DJETINJSTVA

Ova romaneskna knjiga priča iz djetinjstva slovenske književnice Brede Smolnikar, koju vam poklanjamo i u prijevodu na bosanski jezik, ima i svoju priču o tome kako smo je otkrili prije tridesetak godina, i kako je prošla  svoj neobičan, da ne kažem – sudbinski, put do korica i novog jezičkog ruha. 

Breda Smolnikar je onih godina, posebno između osamdesetih i devedesetih, često dolazila u Bosnu i Hercegovinu, na književne susrete, posebno na Kozaru, u Tuzlu i Bosansku Krupu, kad  je literatura bila onaj lijepi vez između pisaca i jezika. U to vrijeme ja sam bio urednik u novinsko-izdavačkoj kući »Glas« u Banjaluci, koja je posebno njegovala prijevode i literataru za mlade. Po priči Petra Kočića »Jablan« nazvali smo i jednu ediciju za dječju književnost u kojoj smo, uz nove naslove krajiških i bosanskohercegovačkih pisaca, objavljivali i prijevode sa drugih jezika u Jugoslaviji, pa i šire. Iako tada još nisam vladao slovenskim jezikom, ipak sam, uz pomoć rječnika, ušao u čudesni svijet proze Brede Smolnikar, čiju smo knjigu »Popki«/«Pupoljci«uvrstili u plan novog kola u kojem je trebalo da se pojave i zbirke pjesama Vesne Parun, Nasihe Kapidžić Hadžić i Dragana Lukića. Bili smo na putu da pronađemo i prevodioca Bredine poetske bajke o odrastanju. Ali, došle su teške godine progonstava, rata i svega onog što zasjenjuje ljepotu i dobrotu života i posebno njegovih mladih izdanaka. 

I tada, umjesto prevedene Bredine knjige, u Sloveniju sam, sticajem okolnosti  (jer je moja supruga Jasna slovenskog roda), stigao -  ja. Breda je tada pomagala svojim prijateljima piscima u Bosni i Hercegovini, posebno u Sarajevu i Banjaluci, a zahvaljujući njenom nesebičnom trudu i ja sam se, s porodicom, našao na spisku za evakuaciju u Sloveniju. Stigli smo u malo ali dobrosrčno mjesto na jugu Sloveniju, Ilirsku Bistricu, u čijoj je blizini, na brdu Prem, rođen i jedan između četvorice slovenske moderne – Dragotin Kette. Nije bila daleko ni Sežana, a tu je, u Tomaju, rođen još jedan veliki slovenski pjesnik, Srečko Kosovel. Prevodeći upravo Kettejevu i Kosovelovu poeziju, kao i stihove savremenih slovenskih pjesnika za djecu, ja sam i učio slovenski jezik i ulazio u njegove ljepote. Priredio sam, i preveo, i jedan antologijski izbor poezije za djecu, koji je bio i neka dopunska lektira u osnovnim školama za djecu iz Bosne i Hercegovne, koje je rat doveo u Sloveniju. 

I tako, nakon više knjiga i pjesama objavljjvanih u listovima i časopisima u Bosni i Hercegovini i Sloveniji, ja sam se ohrabrio i počeo prevoditi i ovu knjigu proze. »Popki« su postajali »Pupoljci«, pojedine priče nalazile su svoja mjesta i na stranicama listova za djecu u Sarajevu, i onda, od prve priče, »Poslije škole«, do posljednje u ovom nizu, »Večeri«, zatvorilo je svoj krug jedno djetinjstvo na rubu ljubljanskih polja koja su se, tamo prema Domžalama i Kamniku, polako uspinjala uz blage padine Stoba, tamo gdje »stobovske kuće su se stiskale u prvom sumraku«, dok je samo još »nad krovovima treptalo crvenilo zalazećeg sunca«, a »mirisalo je po zrelom voću i zaprašenom grožđu, po rosnoj travi i živini koja se spremala da legne na prostirke od sijena«. 

I tu, u tom bajkovitom svijetu, rasle su djevojčice – Meta, Jana, Mojca, Fani, Silva, Zdena, Johana, Maja, Breda… - živjele i svoje živote, ali i onaj zajednički, kao pupoljci na granama, koji su se polako otvarali, ali su i ostajali neki nagovještaji budućih plodova. A ako želite saznati nešto više o slinavnom pužu i polizancu, o djevojčicama, o G-duru, o jednim trepavicama, pa o jednom prvom poljupcu, pa o tome kako je španska  muha pala u kavu, pa o nečem što se desilo iznenada, o spomenaru, o vrtuljku, o… , otvorite ovu knjigu, uđite u njen svijet, u kojem ćete otkrivati i odsjaje svoga djetinsjtva, budite i vi likovi jedne nezavršene priče u kojoj odrastate, ali uvijek ostajete i kćerke i sinovi svojih roditelja, i prijatelji svojih vršnjakinja i vršnjaka. 

I vi ćete ići stazicama po kojima je, nekad, išla autorica ove knjige u kojoj se njena poglavlja spliću u osoben roman o jednom djetinjstvu u jednom kraju, a to djetinjstvo je na neki način i vaše, a taj kraj je možda i vaš. 

»Gdje su te stazice, što su nekad bile?«pita se Breda Smolnikar. Potražite, otkrijte, i vi odgovor na ovo vječno pitanje djetinjstva. Sa jedne takve staze maše vam slovenačka djevojčica, mama, baka, mahnite joj i vi, sa neke bosanskohercegovačke staze, po kojoj idete u školu ili na proplanke na kojima vas čekaju borovnice. 

»Da li nas vidite? Stojimo na uglu školske ulice pred Mesarovom kućom. Torbe držimo tako, kako je te godine bilo posebno moderno, malo postrani, uz bok, i pričamo…«  Naravno, da ih vidite. Pa, zbog toga je i napisana ova knjiga. Da se vidimo. I da se prepliću naša djetinjstva. 

                                                                                     Ismet Bekrić