Olovka pustolovka

Nova knjiga priča i pjesama Šime Ešića - nagrada ovogodišnjeg sarajevskog sajma knjiga u kategoriji Najbolja knjiga za djecu.

Pisati za djecu Srcem, do posljednjeg daha

(Šimo Ešić Olovka pustolovka, Lijepa riječ, Tuzla, 2017.)

Plodan i nagrađivani pisac i pjesnik, prijatelj djece, čika Šimo Ešić, jedan je od onih naših književnika što nije zaboravio da se igra i da se pita, jedan od onih velikih koji nije zaboravio da je bio mali, da jeste mali pod velikim zvjezdanim nebom.

Odabir i opredjeljenje pisca da piše za djecu – ponekad može značiti ograničavanje vlastitog talenta, opredijeliti se – može ponekad značiti i odreći se svega drugog što nudi bogati svijet književne umjetnosti. Međutim, kako pokazuju djela Šime Ešića, opredjeljivanje za dječiju književnost, pisanje za djecu, znači zapravo pokazati kako se i gdje se rađa veliki svijet, gdje i na koji način se mogu i moraju sačuvati one vrijednosti bez kojih ni jedan svijet ne može opstati. U tom smislu, pisati za djecu znači prihvatiti se najtežeg i najodgovornijeg posla, humanog, društveno odgovornog, socijalno i - u konačnici - ništa manje, umjetnički i estetski osviještenog.

Postoji nekoliko zahtijeva koji se postavljaju pred dječiju literaturu: tematski bi trebala odgovarati određenom uzrastu, obraćati se djeci i govoriti o djeci, trebala bi biti manjeg obima – u skladu sa perceptivnim njihovim mogućnostima, a u zavisnosti od uzrasta, trebala bi biti propraćena crtežima i ilustracijama.

Olovka pustolovka jeste knjiga – slikovnica u najljepšem smislu i obliku, koja ne samo da ispunjava u najvećoj mjeri postavljene zahtijeve, već potvrđuje da je književnost za djecu odavno premašila i prekoračila zadati joj okvir. Olovka pustolovka i njen autor iskazuju ogromno povjerenje u dječiji intelekt koji uči i razvija se kroz igru i igrajući se. Na samom početku knjige stoji poziv: Čitaj, vjeruj, ali mućni i svojom glavom...

U novoj knjizi Olovka pustolovka, od slova do slova, od pjesme do pjesme, od stranice do stranice, čika Šimo Ešić i njegova pomoćnica-prijateljica, Olovka pustolovka, koja prilježno i vrijedno sve bilježi i komentariše, vode nas u avanturu otkrivanja ne tamo nekog izmišljenog, čarobnog, nedokučivog, nedostižnog svijeta, u odnosu na čije heroje – mi bivamo još manji i beznačajniji (nismo ni čarobnjaci, ni vještice, ni super-junaci, ni princeze), već u avanturu otkrivanja dobro znanog nam svijeta, gdje jesmo to što jesmo, svijeta koji bi – da nije njih: pisca i olovke – ostao siv, dosadan, bezbojan, svakodnevnički: s dobro poznatim nam kišama i parkovima, igračkama koje brzo dosade, jednoličnim drvećem, suncem koje peče, pčelama i bubicama kojih se plašimo...

U tome je istinska vrijednost ove knjige, jer za razliku od legendi, mitova i bajki, za sadržaj svojih pjesama i priča Šimo Ešić bira, dakle, iskustvo realnog života, realnih situacija svijeta s kojim su djeca svakodnevno u kontaktu i kojem su svakodnevno izložena, u sudaru sa pomalo čudnim, ozbiljnim, velikim svijetom zabrinutih odraslih...

Knjiga je podijeljena na tri dijela, zapravo tri ciklusa: „Naš mali svijet“, „Olovka pustolovka“ i „Slike u snijegu“.

Prvi ciklus otvara pjesma „Poslije proljetne kiše“. Udahnuvši duboko miris novog buđenja prirode i svježine novog početka, čitatelj preko svekolikog pupanja („Šta li vrbu svrbi“), lagano ulazi u mali, tek rođeni, novi svijet („Mali svijet“), širom otvorenih očiju, napetih čula. Stanovi, planovi, brige i greške u svijetu ove male pjesme smanjuju se da ustupe mjesto onom najvažnijem:

Samo je ljubav velika / u mome malom svijetu.

Obrat u ovoj pjesmi zasniva se na istinitom emocionalnom doživljaju svijeta. S dolaskom novog života, sve ozbiljne stvari, toliko bitne u svijetu odraslih, postaju minorne i beznačajne. Izdvojen posljednji stih – poruka je od pamtivjeka jasna: djetinjstvo je ispunjeno radošću, ako je ispunjeno ljubavlju i pažnjom. Zato je dragocjeno i zato je sjećanje na njega ispunjeno takvom nostalgijom, zato su vremena naših djetinjstava uvijek bolja i sretnija od ovih koje proživljavamo sada.

Evidentno je da iskusna ruka Šime Ešića svoju knjigu gradi znalački. Unutrašnja logika rasporeda dijelova knjige kreće od Malog svijeta, preko svijeta Olovke - kao perioda učenja, sazrijevaja i refleksije do Tragova u snijegu - kao perioda u kojem se, s jedne strane, bilježe i posmatraju vlastiti tragovi i, s druge strane, posmatraju tragovi u nastajanju nekog novog malog svijeta koji se rađa.

Treba istaći i posebno naglasiti jednu vrlo važnu i vrijednu osobenost knjige Šime Ešića koja svjedoči o zrelosti njenog autora. Naime, već od samog naslova Olovka pustolovka jasno je da je ovo ujedno i autopoetička i autobiografska knjiga.

U prvom dijelu, kao prvom ciklusu knjige, nalaze se pjesme „Radoznala ptica“, „Nota i slovo“, „Zašto je važno čitati“ – koje, bez obzira na prilagođen jezik malim čitateljima, između ostalog, osviješteno i ozbiljno progovaraju o pjesničkom pozivu, o tome kako i na koji način nastaje pjesma kao umjetničko djelo.

Polazeći od konkretne, pomalo prozaične, situacije Cijeloga jutra za radnim stolom/ sjedim, nad morem sitnica, u pjesmi „Radoznala ptica“ predstavljen je niz reakcija lirskog subjekta na ovu novu okolnost (ptica se zalijeće u prozor). U pokušaju da se dođe do odgovora na pitanje: zašto je ptica tu i šta želi, slijedi osam strofa-odgovora, datih u svojevrsnoj gradaciji, uvjetno rečeno, od prozaičnog ka poetičnom: možda je gladna, možda želi u sobu ući; možda želi pričati o sreći, ili podijeliti tugu; možda poziva da se ostave poslovi i uživa u proljeću (čime je realizirano i metaforičko, odnosno simboličko značenje: ptica = sloboda). Klimaks pjesme, naravno, predstavljaju posljednji stihovi:

možda je samo željela ptica / u moju pjesmu ući...

s porukom: svaka situacija za pjesnika motiv je ili tema njegovog stvaralaštva. Besprijekorno čisto izvedena pjesma s motivom pisanja kao slobode, u kojem se prozaična, mučna situacija sjedenja za stolom (zarobljen morem poslova) pretvara u slobodan stvaralački let.

Nije slučajno što uz ovu pjesmu avanturistica – olovka ostavlja svoj komentar: radoznali su svašta doznali, koji poziva na dijalog i propitivanje stvari i situacija, poziva na avanturu traženja i istraživanja, na igru gonetanja i odgonetanja – u konkretnom slučaju – mogućih značenja i smislova.

U pjesmi „Nota i slovo“ Šimo Ešić progovara o susretu između note i slova, odnosno o neodvojivoj vezi između poezije i muzike: I sada slovo pjeva, / a nota pjesme piše, / žive nove živote - / zajedno vrijede više. //. Treba li napominjati važnost ove teme za književno-umjetničko stvaranje te njenu težinu opisanu u književnoteorijskim radovima posvećenim poeziji. Kad je riječ o tematici prilagođenoj dječijem uzrastu, čini se da su i tu prevaziđene neke ograde i barijere. U smislu prve stepenice osviještenosti muzičkog načela lirskog iskaza – Šimo Ešić je pronašao adekvatan način da svoju poruku prenese malim čitateljima te da ovu važnu spoznaju učini pristupačnom i razumljivom, zapravo prirodnom.

Autor Šimo Ešić pronalazi isto tako veselo i razigrano rješenje, ništa manje poetički osviješteno, kako bi pokazao da poezija može slijediti slikovni jezik i to ne samo bojom. Prva pjesma („Najuža pjesma na svijetu“) drugog ciklusa knjige „Olovka pustolovka“ zapravo je poetsko-grafičko uprizorenje predmeta, odnosno objekta pjevanja. Pjesma ne samo verbalno, već i slikovno predstavlja končić na koji je privezan unukov balon pa vijuga preko cijele stranice i zaista je vrlo, vrlo uska.

Vjerujem da je jedna od najvažnijih tema u književnosti pitanje odnosa među ljudima, stoga će u knjizi Šime Ešića njegova Olovka pustolovka zabilježiti pjesme i priče o ljubavima, simpatijama i poljupcima koji trebaju ostati tajna i koji se ne prepričavaju, o tetkama i učiteljicama, o bakama i djedovima i unucima, otkrit će nam, nažalost, ono što već znamo - da na svijetu postoje tužne i zabrinute mame („Kako nasmijati mamu“), jer Istina svijeta nije jednostavna. Upravo pisci djeci pomažu da ovu kompleksnost shvate i prihvate kroz jednostavnost, lakoću izraza i slike koje se pamte.

I dok se bližimo kraju našeg druženja s Olovkom pustolovkom, boje postaju blijeđe („Kriva je jesen“, „Jesenska slika“), ilustracije sive, melodija nekih stihova sjetnija, olovčica sve manja, a ovim postupcima pjesnik nam pomaže da postanemo svjesniji još jedne velike književne i filozofske teme – protoka vremena, smjene ciklusa u prirodi, konačnosti ljudskog trajanja i beskonačnog obnavljanja čovječanstva. Pomaže nam da postanemo svjesniji vlastitih tragova u snijegu koji ostaju iza nas.

Međutim, svoju knjigu Šimo Ešić ne zatvara, već (ponovo) otvara pjesmom „Sve je novo na početku Nove“, uz prekrasnu poruku Olovke pustolovke: nakon što je do zadnje stranice, dajući se nama, srce svoje istrošila, ostala je još jedna molba mala: Sretna sam pa budi i ti, nemojmo se zaboraviti. I kad se knjiga pročita i kad se istroši olovka i kad me nema više, nije strašno, ne treba tužiti, jer ostaju sjećanja i tragovi u srcima, u knjigama, u pjesmama, u snjegovima...

Dijete traži, zahtijeva i treba zabavu, jer spoznaje svijet putem igre i kroz igru. Takva bi trebala biti i umjetnost za djecu: zabavna, razigrana, šarena. Jednostavnost jezika kao temeljnog uslova dječije književnosti – jer predstavlja izraz prirodnosti, neusiljenosti i istinitosti – nipošto ne znači osiromašenje, već, kako pokazuje knjiga Šime Ešića Olovka pustolovka, mogućnost pronalaženja drugih, drugačijih načina spajanja, kombiniranja, igre. Dijete posmatra sliku, ono gleda pjesmu, osluškuje zvuk riječi, igra se riječima, upoznaje tako melodiju vlastitog jezika, ulazi postepeno u jezične finese, usvaja ih, osvaja značenja i smislove vlastitog jezika, što mu pomaže da osjeti bilo vlastitog života, lakše i bolje razumije sebe i svijet oko sebe.

Djeca posjeduju instinkt dobrote, instinkt istine, i instinkt beskonačnosti – najbliži su prirodi, najbliži bezgraničnom osjećanju ljubavi i povjerenja, otvorenosti prema svijetu. Stoga im ne treba lagati. Treba im pomoći da razviju imaginaciju koja oslobađa od uslovnosti realnosti i pomaže da shvate zašto je, na koncu, prijeko potrebno da nam se dogode i tuge i patnje; imaginaciju koja pomaže da shvatimo, razumijemo i u konačnici preoblikujemo iskustvo boli i patnje u znanje ili stvaralaštvo.

Hvala čika Šimi Ešiću što je bio i ostao čarobnjak riječi, stiha, pjesme, igre i vitez-zaštitnik dječijih snova.

                                                                                                                                                          dr Adijata Ibrišimović-Šabić