Kad su oblaci širili jedra

PRIČE NA OBLACIMA DJETINJSTVA

Kad god bih došao u čudesno bosansko mjestašce/srdašce – Fojnicu, a dolazio sam, ranije i češće, činilo mi se kao da ulazim u neki dobroćudni, budni, san između planinskih visova, padina, žubornih i termalnih voda, biblioteka, priča i ulica i avlija koje se prepliću i koje bi da i mene zagrle. Sve je izgledalo kao bajka koju je neko počeo pisati i koju sad treba sam da nastaviš.

Kao da si se, odjednom, našao u djetinjstvu, i nečijem, i svome, u kojem su satovi zastali, a niz padine se dokotrljali oblaci i oblačići, kao jastuci

iz kojih se prosipalo perje, kao jaganjčići koji su zastajkivali, da ih pomiluješ, ili kao la|ice raširenih jedara koje bi pred tebe spustile drvene stepenice, da se ukrcaš i u njima zaploviš, prostranstvima mašte i igara.

Ovaj osjećaj u meni je ponovo živnuo, kad sam od jedne Fojničanke, prosvjetarke i humanistkinje, dobio rukopis sa pričama o životu i snovima ovog gradića, o njenom i njegovom djetinjstvu, o igrama i željama, o svakodnevlju u kojem najmlađi i najstariji imaju i svoje i zajedničke brige i radosti. 

„Od školskih dana imala sam običaj nešto zapisati – misao, razmišljanje, stih, to poslije ponovo pročitam, ponovo nešto dodam, i tako su se već rađale i moje prve priče, u razmišljanjima a zatim i na papiru“, napisala je zu svoj rukopis Razija Buharalija, koja je, radeći sa djecom, i kroz dodatno obrazovanje, te u praksi, sastavljala sama tekstove koji su se mogli koristiti u nastavi, ili za školske priredbe i lokalne manifestacije. U tome je, jednostavno, uživala, ne razmišljajući tada na knjigu. A onda, kako su se godine nizale, i kako je ponešto i objavljivala u dječijim listovima, pa i me|u koricama svoje slikovnice „Zračak Medačak“, nizale su se i napisane priče koje su, nekako, stalno nešto čekale, da bi napokon, kad je njihova autorica već uplovila u godine mirovine, i one uplovile u buduću knjigu. I to baš na onim oblacima iz djetinjstva, koje se sada ponavlja, jer djetinjstvo je igra bez kraja. I ta knjiga, satkana od priča, crtica, zapisa, sličica iz života, otvara se pred vama, kao poziv

na jedno putovanje lađicom od oblaka, u predjele djetinjstva, predjele igara, maštanja i snoviđenja. Možete se malo zadržati u Snješkogradu,

u podnožju visokih planina, koji uveliko sliši na autoričin rodni kraj, u kojem su svi stanovnici imali ista imena, ali su bili različiti, i zbog toga su

bili sretni. Možete putovati i u podzemne predjele Roze-Vilom, gdje ćete susresti svijetleće ljude i doživjeti mnoga iznenađenja, a jedra mašte će vas odvesti i na kraj svijeta. Možda ćete se i vi poistovijetiti sa jednim dječakom na čije se obrve vješala radoznalost kroz koju je gledao u daljine što su ga mamile kao započeta bajka. Sa djevojčicom Maes možete krenuti i u dubinu tajanstvene šume i tu sresti nove prijatelje. Doživjet ćete i jedno olujno veče i jednom tati pomoći da iz nabujale rječice spasi psića. A ako volite letjeti, krenite na jedan let sa dječakom

Staffordom, i shvatit ćete da čitav jedan čarobni, zasanjani svijet postoji i iznad oblaka.

Najljepše su godine djetinjstva, u kojima je sve bilo lijepo, i kad nam se tada činilo da je sumorno; godine „Kad su oblaci širili jedra“. Neki su se odavno negdje i usidrili, ali ovi, u ovoj knjizi, još plove. Pa, sretno vam putovanje, i – čitanje!

Ismet Bekrić