Jesen u gradu

Poslije više latiničnih izdanja "Jeseni u gradu", objavljujemo i ćirlično izdanje ove lektirne Bekrićeve knjige.

»Pokušamo li da u najkraćim crtama odredimo osnovna obilježja poezije Ismeta Bekrića, istaknućemo prije svega moderan, današnjem djetetu blizak način kazivanja utisaka iz života i djetinjstva, težnju da se o svemu govori istinito i neudešeno - a odmah zatim toplo i nježno, što je posebna pjesnikova vrlina... On je pjesnik treperavih osjećanja za prirodu, posebno onu gradsku (Da nema parkova i drvoreda)... Najzad, pjesme Ismeta Bekrića posvećene su djeci i odraslima. Nema u njima nikakvih pregrada ni granica. Jer, sve što je život pripada svima...«

            Dr Voja Marjanović, Iz predgovora knjizi »Pjesme«, »Veselin Masleša«, Sarajevo, 1980.

*

            Bekrić je »preselio poeziju na pločnik, u asfaltna dvorišta, u atmosferu smoga, dima i saobraćajne buke... Dječje vidike ispunjava nemaštovita geometrija gradskih ulica, siva gomila kućerina, automobila, benzinskih pumpi i malokrvna svjetlost neonskih reklama. Posljednje oaze zelenila izmiču pred silovitom najezdom »ulica izjelica« koje, kao nemani, proždiru sve pred sobom:

            A ulice jedu

            sve po redu:

            kuće – nove i stare,

            dvorišta i trotoare, 

            igrališta, klackalice,

            drvo gdje se gnijezde ptice,

            klupu što u rijeku gleda,

            lijevu ruku drvoreda...

Ipak, slika grada nije ni statična ni jednolična. Kroz otvorene prozore vidi se nebo kojim plove »nebeske lađe« (Samoća jednog dječaka), susreću se dan i noć, »nebeska braća«, čudesna sjajna djeca od čijih se vragolija nebo zaodijeva rumenim i srebrnim plaštom (Nebski spavači)...

Bekrić voli grad. Zato, nerijetko, u njegovim stihovima, kao pred kamerom fotoaparata, on »ljubaznio pozira«, pokazuje svoje najljepše lice...

Pjesnik, pak, vjeruje da su upravo djeca u stanju da sivilo preobrate u sjaj, da svojim smijehom razmaknu zastore magle. Sunce nacrtano kredom »može čudno da oživi« tmurna asfaltna obzorja. (Moć djece)

          Dr Zorica Turjačanin, Iz predgovora knjizi Izabrane pjesme (Dječja književbost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga«), 1990.

»Ni u selu, ni u gradu dijete ne nalazi sve što mu treba. Djeca sa sela žude za blještavilom gradskih izloga (čarobnim kutijama), a gradska djeca zavide djeci na selu što imaju životinje ljubimce i široka prostranstva. Bekrić je našao rješenje. To su prigradska naselja, radničke četrti. A radničke četvrti se nalaze između sela i grada. To su najtoplija ognjišta. Stanovnici radničkih četvrti su kao jedna velika porodica. Tu se ne zaključavaju vrata, dijeli se dobro i zlo, nema tu otuđenosti ni samoće.

Te kuće nisu ograđene plotom,

I sve žive istim životom.«

            Prof. Mevlida Pekmez, iz predgovora izabranim pjesmama »Očev kaput«, »Svjetlost«, Sarajevo, 2000.

»Sada već daleke 1968. godine, u sarajevskoj Svjetlosti izašla je prva zbirka pjesama jednog mladog darovitog Banjalučanina. Zvala se pomalo neobično »Jutro tate Mrguda«, i bila je, na prvi pogled, nalik desetinama prvih zbirki tog doba. Ko je tada uopšte mogao i pretpostaviti šta će sve ona značiti u dječjoj literaturi Bosne i Hercegovine, i do kojih će pjesničkih visina kasnije stići njen autor?! To se moglo samo naslućivati po ljepoti njegovog poetskog govora o običnim ljudima, o njihovim svakodnevnim velikim brigama i malim radostima, o skrivenim vrijednostima običnog, stvarnog života, onakvog kakav on jeste, a kakav do tada u našoj dječjoj poeziji nije postoja.

Tek poslije će se vidjeti da njen autor, Ismet Bekrić, nije slučajni prolaznik, nego pažljivi promatrač i osjetljivi bilježnik, koji strpljivo i predano ispisuje jednu životnu i emotivnu poetiku djetinjstva i ovovremenosti...«

             Šime Ešić, u predgovoru knjige »Pijetlov budilnik«,  »Bosanska riječ«, 2008.

»I budan, ponovo sanjam – ulicu, sokake, dvorišta, bašče i proplanke moga djetinjstva, tamo, u rodnoj Banjaluci, tamo, na Pobrđu, gdje se grad blago uspinjao prema Laušu, Pučilama i Šibovima. Tamo mi je bilo najljepše, tamo su zajedno s bagremima počele cvjetati moje prve pjesme, da bi i danas, nakon punih četrdeset i više godina, tražile odsjaje i radosti tog sretnog života, tog djetinjstva što živi samo u snovima i slikama koje i budan vidim kroz sivilo prognaničke svakodnevice.« (1999.)

             Ismet Bekrić, u tekstu »Pjesme moje ulice«, u knjizi »Jesen u gradu«, Bosanska riječ«, Sarajevo, 2008.

»Život u gradu je stalna preokupacija Ismeta Bekrića. Radnički, činovnički, dječiji život sa svim problemima, sa svim običnim, svakodnevnim prilikama. Otac koji čeka svoga sina iz škole, asfalt koji prijeti da proguta sve oko nas, dječak koji nema gdje da se igra, koji nema vremena da se igra jer ima toliko različitih obaveza  da ne zna šta bi sa sobom. On  pušta sebe na slobodu jer sloboda je čovjeku potrebna kao hrana... Osnovna je poruka poezije Ismeta Bekrića – bogatstvo je u čovjeku, u njegovoj duši i njenoj širini.«

              Ranko Risojević, u predgovoru knjige »Pjesme«, Svjetlost, Sarajevo, 1989.