Ja sam malko radoznalko

Prije nego kažemo riječ-dvije o novoj zbirci Softićeve poezije Ja sam malko radoznalko, smatramo potrebnim zaroniti malo i u teoriju književnosti te se u nekoliko rečenica pozabaviti fenomenom dječije književnosti kojoj Softić pripada cijelim svojim bićem. 

Naučnom tretiranju dječije književnosti kod nas se uvijek prilazilo nekako bojažljivo, s pojačanim oprezom tako da je ona stavljana na marginu tzv. književnosti za odrasle, koja, eto, „više vrijedi“. Prvi kamen spoticanja nauke o književnosti bio je – a bit će izgleda još dugo – terminološko određenje „dječije književnosti“ i „književnosti za djecu“. Koplja se i dalje lome oko toga je li riječ o sinonimima ili pak o namjeni. Upravo ta dilema, dječiju književnost / književnost za djecu čini nekako manje važnom. Zarovimo li pak dublje u ovu književnost (ma koju od ove dvije terminološke odredbe tretirali), mogli bismo načiniti čitavu studiju o tome da li je ona namijenjena samo djeci ili djeci u odraslima, budući da je pišu odrasli. Dodatno bismo, smatramo, zakomplicirali kontekstualizirajući i književost za djecu koju pišu djeca. Ćamil Softić je svojom poezijom olakšao posao teoretičarima književnosti za djecu pomirivši u svojim pjesmama ovaj konflikt sa ozbiljnim pjesnikom u sebi na način da svojim prvim zbirkama Sunčani zavežljaji i Kako pjevati sad, legitimira sebe kao pjesnika koji i ima i umije šta kazati tzv. odraslim čitaocima, a da potom zbirkamaZaljubljeni jarac i najnovijom zbirkom Ja sam malko radoznalko, pokaže vrhunski artizam koji ovu dilemu smješta bez problema u sintagmu univerzalna književnost.

Ništa Bog tako istrajno i smjerno ne goni kao vrijeme. Stoga se sve u njemu mijenja: stàri, linja se, brazda se i màne. Sve, osim djeteta. Ono vječno živi u nama i kako vrijeme protiče to – imamo utisak – dijete u nama biva sve veće. Lahko se raznježimo, začas zaplačemo. Nije nam mrsko kad nas obraduju poklonom, pomiluju po sijedoj kosi i štipnu za obraz. Zato, skoro paradoksalno zvuči: nova zbirka – stari Softić. 

U igri sa svojim unucima dijete u njemu neprestano raste, buja, a Softić biva sve manji, mlađi, poletniji. Lars, Inti i Tesa, unučići kojima je i posvetio ovu veselu stihozbirku, lansirali su ga u neka nova pjesnička nebesa, gore gdje je ljubav načisto poludjela. U ovim pjesmama opet imamo raspjevano i raspričano životinjsko carstvo u kome ozbiljno razgovaraju miševi i mačke, polemiziraju carski pingvin i njegov sin, mače i pače, krtica, lastavica, roda, galeb, sjenica i sova; ima tu i svemirskog beskraja, kosmičkih staza, Mjeseca i Marsa; junaka iz bajki: ružnih pačića i ostalih, Snježane i Crvenkapice, Patuljaka, vuka i jarića, Zlatokosih djevojaka, patuljaka i frula čarobnih, Ivica i Marica, uspavanih robota ... 

Ovom zbirkom Softić kroz stihove uvodi svoje unučiće u zamršeni labirint života i pojašnjava šta je dobro, šta je pravedno, a šta nepravedno (Nepravda); zašto se kišobran buni (Protest kišobrana); rješava dječije prepirke (Dječija svađa); otkriva ko su djedovi najveći prijatelji (Prijatelji djeda); pjeva o tome da li rode zaista donose djecu i zašto onda (zaboga) postoje porodilišta (Tik-tak); jednako nas educira pa skupa sa njegovim unucima učimo / obnavljamo gradivo: Koje to planete nemaju prirodne satelite (Planete i sateliti); snaži u nama ljubav prema Bosni i njenim ljepotama (Una); slika na platnu i miješa boje (Boje), ali i odgovara im strpljivo na milion pitanja (Šta je to ljubav?) od kojih su najteža ona koja počinju sa – Zašto? (Zašto avion kasni). 

Svaki čitalac, ma koliko on dijete bio (od 7-77) radoznalo upija sitihove, osluškuje onomatopeje, sasvim su mu normalne sve personifikacije, hiperbole i poređenja. A nije li upravo u tome sadržan odgovor na zamršena pitanja koja smo postavili govoreći o naučnom tretiranju dječije književnosti. Na kraju ipak ostaje upitanost: Da li je to isti onaj „šezdesetosmaš“ s početka pjesničke karijere / recenzije ili je postao još veće dijete? Ili Softić možda živi naopako, kao onaj junak Ibrišimovićeve priče što je prvo umro, pa se onda nasmrt razbolio, pa otišao u penziju, pa dobio unuke ... i tako redom sve dok se nije rodio. Po tome, Softić je u zrelom spisateljskom dobu.

                                                                                               Safet Berbić (izvod iz recenzije)

Softićeva poezija za djecu je u toj mjeri mladalačka da je u njoj, osim po tome što Softić sam određuje svoju poeziju u zbirci Ja sam Malko Radozalko kao odnos: djed-unučad, nemoguće prepoznati pjesnika u poznoj životnoj dobi i sasvim je u skladu s modernim poimanjem poezije za djecu u kojoj su djeca shvaćena kao ozbiljni sagovornici od kojih odrasli imaju šta naučiti, kao sebi ravna bića koja bi trebalo i uvažavati i poštovati, kao bića čije poimnje stvari čini svijet i boljim i ljepšim, kao bića kakvim bi i odrasli trebalo da budu pa da  svijet i žvot ne čine gorim, što često doista čine. 

Zbirka pjesama Ćamila Softića Ja sam malko radoznalko  sva je u znaku želje da pjesnik svojom poezijom za djecu njihovo djetinjstvo učini sretnijim a njihovo odrastanje jednostavnijim i lakšim, stoga je dobrodošla u svijet djetinjstva, puna je optimizma i radosti i djeca će se sigurno u njoj naći i prepoznati i kao takvu je prigrliti.   

Ilustracije pjesama u zbirci Ja sam malko radoznalko , autorsko djelo mlade talentirane Tijane Rodić, još su jedna dimenzija ljepote ove zbirke.

Ukratko: bosanskohercegovačka savremena poezija, u širem kontekstu i književnost namijenjena djeci, ovim rukopisom dobija jednu novu šaru, kamnečić u mozaiku, koji se, možda, neće pretjerano isticati, ali će u njemu postojano trajati i pridonositi njenoj ukupnoj ljepoti.

                                                                                                Zejćir Hasić (izvod iz recenzije)