Izabrana djela za djecu i mlade

DITIRAMB PRIRODI I ODA DJEČIJOJ RADOSTI 

(Šimo Ešić: Izabrana djela za djecu i mlade, I – VI, Lijepa riječ, Tuzla 2019.)

Najveći ljudski san je da će san biti odgonetnut. Kada je čovjek počeo da sanja, dakle, od početaka svojih pećinskih, pored zgasle vatre, pa sve dok nije zasjeo pred ekran računara da nam ispjeva pjesmu ili priču, ne prestaje čuđenje o snovima. Snovi su Božiji jezik. 

Kako je bilo u početku, tako je i danas, a ni ubuduće ne treba mnogo očekivati ništa spektakularno. Ono što se sigurno zna, to je da će pjesnici i filozofi ili pak filozofski pjesnici prvi uputiti znanost i umjetnost na pravi put. Uostalom, tako je bilo i do sada. Frojd je upalio fenjer, a da nije ni pročitao Jensenovu „Gradivu“, a i sam je nosio pjesnički supstrat u sebi.

Pjesnik i izdavač Šimo Ešić ovih je dana posjetiocima ovogodišnjeg Sajma knjige u Sarajevu podario glamurozno izdanje svojih Izabranih djela za djecu i mladeu izdanju „Lijepe riječi“ iz Tuzle. Ovaj književni radoholičar dobitnik je 13 uglednih književnih nagrada za djecu i mlade u okvirima južnoslavenske interliterarne zajednice. Osim toga, u dva navrata, 2009. i 2019. bio je nominovan za najprestižniju svjetsku nagradu u oblasti dječije književnosti  Astrid Lindgren Memorial Award (ALMA)u kategoriji pisaca za djecu i mlade.

Ovaj projekt zamišljen je kao Šestoknjižje. Ono je ukoričeno u šest dvostrukih naslova; 5 dvostrukih naslova na bosanskom, te 1  knjiga s dvostrukim naslovom na njemačkom i engleskom jeziku. Razlog tome najvjerovatnije leži u činjenici što i njegova izdavačka kuća ima naziv na bosanskom i njemačkom: Bosanska riječ Tuzla -  Bosnische Wort Wuppertal -  (1. Knjiga: KAKO SE CRTA SUNCE/TAKO SMO RASLI; 2. Knjiga: IZMISLIONICA U SELU PRIČEVAC/ISPOD CIRKUSKE ŠATRE; 3. Knjiga: PRVA LJUBAV TREĆI PUT/RUDAREV KUĆERAK; 4. Knjiga: OLOVKA PUSTOLOVKA/POLA IGRA, POLA ZBILJA; 5. Knjiga: VEZENA TORBICA/BIJELI SVIJET, ŠARENI SVIJET; 6. Knjiga: DIE ERSTE LIEBE ZUM DRITEN MAL/PALE WORLD, COLOURED WORLD).

Pjesnik Šimo Ešić je izvanredan razlog za najiskreniju, izvanrednu radost dok iščitavamo njegove briljantine od poetskih slapova ili kad ga se sluša dok svojim baršunasti glasom u našoj mašti i snovima, kao kakav dječiji car, u jednoj ruci drži sunce, a u drugoj srce. Šimo je apsolutno antropološka i semantička ljubav. Sve su prilike da je on i ljudska vertikala. Iver ne pada daleko od klade. Drugim riječima, svoje srce je u potpunosti integrirao sa umom; i kao sin, i kao otac i kao suprug, i kao prijatelj, i kao sudrug. Bosanskohercegovačka književnost, a osobito ona za djecu, općenito bh. kultura, može ga mirne duše već sada inaugurirati za svog generalnog sekretara i ambasadora dobre volje pri UNESCO-u  obzirom na činjenicu koje su sve knjige iz njegove izdavačke i literarne radionice izašle. Broja im se ne zna. A one su, uz neke naše vrhunske sportiste, najveći bh. duhovni i kulturni „znakovi pored puta“, ambasadori da  i mi (Bosanci i Hercegovci) nešto promucamo ostatku svijeta šta imamo dodati svoga autentičnog  planetarnoj, kulturnoj riznici svijeta. Inače smo bijela pjegica na kulturološkoj svjetskoj mapi taman toliko koliko i jedno dugme u svjetskoj industriji odjeće, košulja i kaputa.

Ovaj pjesnik je, prije svega, jezički akrobata. On nikada ne progovori nijednu jedinu pjesmu, niti je ozlijedi prije nego što je ušuška između ostalih svojih pjesama, misli, briga, snova, radosti i ljubavi. Između ostalog, da djeci pomogne da se oslobode straha od gubitka dragog bića, obično, svoje majke kao važnog dijela dječijih života, da bi pjesme pokazale svoje lice i naličje, a ponekad, po potrebi i svoje zube.

Pravi pjesnik može sve, a Ešić je pjesnik od nerva. Nema šta on ne može. Svijet može u svojoj (dječijoj) mašti okrenuti naopačke i naglavačke. (Nesretno strašilo, Šta li je duga? – „Rudarev kućerak“), da ga od naglavačke i naopačke dovede u normalu, da ga ponese sa sobom i da ga uspravi samo sa jednom jedinom riječju (Radni dan jednog vjetra– „Vezena torbica“); (Kako nasmijatimamu–„ Olovka pustolovka“).

Pitam se, pitam – kako se ponavlja u lajtmotivu jedne davnašnje dječije beogradske serije – dakle, ovaj put, pitam se ja: kako to Ešiću poetski zanos tako lahko i olahko dolazi ili se to meni čini da to on s krajnjom lahkoćom radi? Razlog prvom razmišljanju je taj što sam vidio da u njegovim autografima nema mnogo križanih riječi i redaka i da nema nervoze u njegovom rukopisu, zapravo krasnopisu, pa se stoga stiče dojam da lahko niže stihove za djecu kao što je Mocart s krajnjom razigranošću i ležernošću izbacivao cvijeće iz svojih slapova molskih akorda i sinkopiranih šesnaestinki. Šimo je, uistinu, neka vrsta našeg dječijeg Mocarta.

Odakle Šimo crpi mentalnu i fizičku snagu za ovakvu „teškoatletsku disciplinu“? Zašto kažem ovako teške riječi u ovoj milozvučnoj sintagmi? Zato što mislim, a imam pravo misliti, jer sam autor 43 knjige što autorskih, što prevedenih na desetak mnogoljudnih svjetskih jezika, da je najteže napisati knjigu koju dijete poetski doživljava kao „svoj svijet“, a na tim pričama se mogu izraditi veoma ozbiljne doktorske disertacije i pokrenuti najozbiljnija filozofska pitanja uz ozbiljne životne karijere.  Andersen, braća Grim, Lafonten, Ezop su pravi filozofi infantilne provenijencije. Njihovo djelo i dan-danas balansira između najslikovitije književnosti za djecu i ozbiljnih filozofskih tematika implicite.

Je li on nasljednik svoje prošlosti, nosi li u sebi svu ljepotu i tragiku života u kojem su samo ljubav, prijateljstvo, prostodušnost i smijeh jedini spas, zapravo, tek prava „osveta“ za gorčinu koju nam najčešće naš život podastire. Ditiramb prirodi i oda ljudskoj radosti životu. Šimo pjeva da je

Ljubav je tajni nebeski zvončić,

Nekad kapljica, a nekad rijeka,

Ljubav je onaj tanani končić

O kome visi život čovjeka.

Ovaj pjesnik, vječiti tragalac za riječju, kao da zastaje prije svog velikog prolaska kroz njih, grli pogledom puteve, krajolike, dječiju ciku i radost, njihovu tugu zbog gubitka voljenog bića (majke, bake, prijatelja, cuke, mace). On ne postavlja pitanja o smislu života; za njega ključni smisao što je već došao na ovaj svijet i taj život valja „odraditi“ mudro uz interakciju najkraćeg puta, a to je umijeće simbioze i koalicije srca i uma. E, to Šimo maestralno radi u svojoj poeziji, a bogme i u vlastitu životu.

Uprkos svim dramatičnim iskušenjima, on ispoljava inat da odoli imanentnoj životnoj provokaciji zla, uporan je on u svojoj dobroti, isto onako kako veli jedan pjesnik, kao što je „trava uporna u svom ponovnom izrastanju. Koliko je god puta pokosiš do samog korijena, ona će ponovno „uporno rasti“. Šimo kao  da se ne zna naljutiti na život, kao da ga ne obuzimaju gorčine i očaji. Ako toga i ima, on svoja razočarenja transponuje poetski u himnu ljubavi prema tom istom životu distribuirajući je prema porodici, braku, djecu, prijateljima, suseljanima svog zavičaja, odbačenim i zaturenim stvarima.

Njegove slike obrubljene su svjetlicama misli. Šimo je sav od svjetlosti, radosti i ljubavi. On ne blista u tami i polutami; on blista sav u svjetlosti isto onako kao što svijetli djetinjstvo i zavičaj i dragi likovi iz tog doba. Njegovi tonovi topli su kao krv. Strast se pretvara u filozofiju srca i ljubav se vidi kao princip suprotan mržnji, zapravo kulturi smrti.  Otuda je Ešić kao pjesnik isključivo liričar s elementima epskog i dramskog temperamenta. Njega ne zanimaju astralne teme, sudbina čovječanstva i kozmosa, već životi i drame dječijeg svijeta. On je pravi poetski dragulj u ovom modernom, poetskom ciničnom kalamburu i galimatijasu. Kao penzioner, kad čitam njegove stihove, imam osjećaj da me je on svojom magijom uvukao u svoj infantilni, fantazmagorijski kaleidoskop i da će me sutra roditelji upisati u „malu školu“. Za prvi razred još nisam dorastao. Priča Mačićito zorno ilustruje. Najprije se dva mačića otimaju oko klupčeta. Potom, jedan od njih pređe da uhvati zračak na podu. Drugi napusti klupče da se i ono igra sa zračkom, zapravo da se otima o njega s onim drugim. 

Takav je i naš pjesnik Ešić: toliko je zaljubljen u djecu da, naprosto, vragola s njim provlačeći sva njihova raspoloženja kroz slapove svoje liričnosti, kao što se planinski sunovrati vode potoka probijaju između stijena, bistri  i bučni.

Njegova poezija pretvara se u negaciju svega što se u našem periodu, poetski uvrnutog ukusa, podiglo na pijedestal monopola. On imitira stvarnost obasjavajući je oduhovljenom rasvjetom i virtuoznom ditirambskom konfiguracijom.

U Sarajevu, 22. 4. 2019.                                                          Sead Mahmutefendić

                                                                                           Pjesniku ljubavi i vedrine

Šimi Ešiću

Pedeset  godina je prošlo  od dana, kada je razigrani rudarev Sin, podigao zdravicu na kraju djetinjstva i  krenuo u veliki svijet. Bio je to početak njegove briljantne  književne putanje, jedne nevjerovatne misije u kojoj je oplemenio sve čega se njegovo pero dotaklo.  Na tom putu srodio se s djecom,  pticama, cvijećem i suncem. Svako od njih  darovao  mu je djelić sebe. Sunce mu pokloni toplinu, djeca  vedrinu, ptice  krila, a cvijeće opojni miris. Ozaren  suncem i vedrinom letio je  na krilima mašte šireći opojni miris ljubavi. Stigao je daleko,  ali svoj kućerak nikada nije zaboravio. Život u njemu opjevao je najtananijim stihovima. Bio je i ostao pjesnik vedrine, zaljubljenik u život i ljepotu. Slikar koji umjesto platna duše bira. Pjesnik koji slavi ljubav, dobrotu i radost, ali istovremeno  šalje snažne poruke i diže svoj glas protiv mržnje, oružja i rata. Neumorno  uči ljude  kako da ne zgaze ni mrava i kako da sačuvaju zavičaj od zaborava. Divi se licima u kolicima i svemu što leti, pticama i svicima. Nakon svake pročitane pjesme, čini se sunce je sve bliže duši. Polako se vraća snaga i srce počinje za „zrncem sreće“ da traga. 

Po mnogo čemu je  poseban. Njegov dar pisanja prati i talenat  pričanja. Posjeduje neku moćnu energiju kojom hipnotiše djecu. Njegovo potpisivanje knjiga jedinstveno je u svijetu. Koliko znalački, maštovito, karasnopisno ispisuje posvete i uz to razgovara s  kupcima u kojima želi  probuditi čitatelje i još više zaljubljenike u knjigu. Pjesnik je koji liči na svoje pjesme. Onaj  kome se vjeruje, koji  se  voli i slijedi,  pjesnik koji će uvijek biti naš dječak sijedi.

                                                                                                                                        Zehra Arifović-Islamović