Čovjek koji pljuje na svoj grob

Treba čitati samo dobre knjige, poučne, zanimljive, one od kojih nam je lijepo i koje listamo sa zanimanjem; za takve ne treba žaliti ni vremena, a ni novaca za kupovinu. Knjige iz kojih imamo šta naučiti, koje nas ne gnjave, ne pametuju, ne savjetuju... Jednostavno, knjige za koje nam nije žao dati koji sat ili koji dan života.
Jednako kako se treba družiti sa pametnim, vedrim i dobrim ljudima, a u širokom luku zaobilaziti iskompleksirane budalaše, kojih je čini se sve više.
Štata je život trošiti na loše knjige i loše ljude.
Da smo u normalnom svijetu, bila bi kulturna vijest da je pisac kakav je Sead Mahnutefendić napisao novi roman, novu knjigu. Na zapadu bi to bilo, Kao u filmu: pisac za radnim stolom, zamišljen nad tekstom, koji se odmotava, pa onda sastanak sa izdavačem, dogovor... Štampanje knjige u nekom golemom tiražu, pune knjižare ljudi koji se guraju oko autora da dobiju potpis.
Da smo u normalnom svijetu, sve bi bilo drugačije i niko ne bi postavlja pitanje: je li prvo bila knjiga ili pisac?
No, kako nam je, tako nam je, gdje smo tu smo, i nad tim ne treba nešto posebno gorke suze liti, ako si već pisac tvoje je da pišeš.
Mahmutefendić je poodavno pisac, i to vrijedan i talentovan, ozbiljan, a pisac, kao što je poznato, uglavnom piše.

Nova knjiga ovog nadasve originalnog pisca koji sam ide svojom stazom, ne mareći što je ona već odavno zarasla u koprivu, paprat i trnje, teža nego sve druge zajedno, nosi naziv: Čovjek koji pljuje na svoj grob u podnaslovu: Fingirani romanoleti u obliku parodija i groteski obnarodovanju Deset Božijih zapovijesti. One koji poznaju ovog autora, koji su ga čitali i u stanju su nabrojati barem tri njegove knjige, takav naziv neće iznenaditi.
Mahmutefendić je, dakako na svoj način, u književnom smislu prošao kroz Deset Božijih zapovijesti, i sačinio od toga tekst svojstven samo njemu.
Putem se, ne da bi opravdao svoj naum, nego da bi ga učvrstio, poziva na Voltera: Da li su basne koje je prikupio i ukrasio Ovidije religija? Ne liče li one na našu Zlatnu legendu i cvijet svetaca?
Autor u ovom tekstu pokazuje malo više od smisla za humor. Pokazuje i testira apsurdnu i grotesknu stvarnost okrutnog i razorenog svijeta u kojem su sve vrijednosti obrnule mjesta, svijeta u kojem živimo.
Mahmutefendić je u realističnu i stvarnosnu prozu književne tradicije bosanske literature uveo elemente post-porn i magičnog realizma, i neomodernističke proze.
I u ovoj knjizi pisac nas je odveo na putovanje na koje se rijetko ide, razveselio svojim tekstovima, koji su zamišljeni kao romani ali nisu završeni, te dijalozima, smicalicama i situacijama koje su se našle kao prirepak nekoj prozi.
Neki će u njima prepoznati natruhe Gogolja, ili možda Harmsa, Domanovića ili, pak, Nušića, ali i uradaka poput dječijih spomenara i leksikona, anonimnih pisama, tajnih dnevnika, raznih zabavnih i dosadnih novina. Svi se ti komadići neprestano prepliću, gužvaju i pršte stvarajući jedan umjetnički svijet, svijet Seada Mahmutefendića, pisca sa maštom da nas odvede na nevjerovatna književna putovanja.
Peta Božija zapovijed glasi: Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji; autorov podnaslov: pismo majci kad bude imala hiljadu godina (ljubav), govori koješta o načinu na koji je on ispričao ovu vanrednu priču.
Pisac je ostao dosljedan sebi, prepoznat, ciničan, stvaran, i u tom maniru nam pokazao da on može uvijek nanova da nas oduševi svojim novim tekstovima.
Mahnutefendić je samosvojan književni tragalac, publicista i profesor. Dobitnik brojnih nagrada za prozu. Objavio je 12 romana, 4 zbirke pripovjedaka, 1 poezije, 2 kritika i 5 knjiga međužanrovske proze.
Prevođen je na engleski, ruski, francuski, italijanski, makedonski, danski i ermenski. Zastupljen u brojnim antologijama i izborima, njegove knjige izuačavaju studenti evropskih univerziteta kao obaveznu lektiru.
Ovaj, najnoviji rukopis samo potvrđuje da je riječ o autoru koji iz knjige u knjigu raste i umnožava svoju književnu ostavštinu ne samo našem, nego i znatno širem kulturnom prostoru nego što je bosanskohercegovački. Zato bezrezervno i s radošću preporučujem roman za objavljivanje i s nestrpljenjem očekujem njegov izlazak iz štampe.

Meša Đedović, pisac