99 UMIRANJA

NIŠTA NA SVIJETU NIJE SLUČAJNO

(Uz novi roman Enesa Topalovića 99 UMIRANJA) 

Roman Enesa Topalovića, 99 umiranja polifonijski je tekst širokog zahvata koji postavlja temeljna pitanja na koja, manje-više, daje univerzalne odgovore.

U isto vrijeme, autor se upustio u hrabru spisateljsku avanturu postavivši sebi vrlo složen, spisateljski rizičan zahtjev iz kojeg je izišao, po našem skromnom sudu, spisateljski neokrznut.

Kada kažemo da je riječ o romanu širokog zahvata, odgovor je, u književnom smislu, nedvosmisleno dat već u prvoj rečenici djela: Morala sam naučiti kako se umire da bih znala živjeti. Sve ono što se dešava u najvećem dijelu sadržaja koji slijedi moglo bi se natkriliti upravo ovom sentencom. Glavna junakinja, narator većeg dijela romana, nije se uspjela realizirati u ljubavi. Zapreka poznata od antike učinila se piscu prihvatljivom. Majčina (za)kletva, uz sestrinu bračnu sudbinu, ostavili su je djevojkom koja je zašla u pozne godine. Profesionalno, zaustavljena pred životnim projektom i povrh svega - karcinom. Još u fazi metastaze. U scijentističkom svijetu to je jednostavno kraj.

Autorovo poimanje svijeta prihvata tezu vjerujućih da Bog nije dao bolest, a da za nju nije dao lijek. Prema tome, kraj nastupa onda kad On odluči.

Glavna junakinja ne osvješćuje ovu postavku. No, instinktivno napušta civilizirani svijet i bježi u prirodu. Simbolički - zemno tijelo vraća zemlji. Ono što se dalje dešava nastavak je postavljenih teza.

Piščeva ambicija, da se metafizička ravan prihvati kao stvarna, ne smanjuje se i kada ulogu naratora preuzimaju drugi likovi.

Kada govorimo o spisateljskom riziku onda imamo u vidu dvije opasnosti u koje Topalović ulazi;

prvo, perspektiva naratora. Ne znamo koja je teža. Kazivati sadržaj iz perspektive žene, imama ili mladog čovjeka koji je odrastanje dovršio u stranom jeziku. Čitalac ima pravo očekivati drugačiji jezik (a kroz jezik se saznaje sve bitno u tekstu) obrazovane žene koja je dočekala četrdesetu kao neudata. Žena kojoj su saopštili da joj je od života ostalo još nekoliko mjeseci. Drama života se neminovno prenosi i na dramu jezika. Imam, koji u preuzima ulogu naratora, čovjek je koji je više puta hodočastio Mekku, porodična tragedija je iza njega, ljubavna drama također... Sakralizacijom jezika autor ga spašava gorčine. I napokon mladi čovjek koji je životnu realizaciju stekao daleko od Bosne u kojoj je, do tragedije roditelja i sestre, živio. Očekivali bi raznovrsno kazivanje, koje bi se moralo odraziti na više ravni – leksičku, ritmičku, polnu, profesionalnu, teritorijalnu... No, ono što u konačnici i spašava roman, ako ga podvrgnemo navedenom kriteriju, jeste da sam autor ima svijest o svemu što smo naveli. Što sam autor upozorava čitaoca da bi jezik morao, mogao, trebao biti drugačiji čime zapravo upozorava da je akcenat teksta, a u konačnici i spisateljske nakane, u drugim ravnima.

drugo, izmiještanje glavnog lika u svijet prirode. To podrazumijeva dobro, čak izuzetno poznavanje prirodnih procesa unutar kojih opstaje žena čije je znanje o okolnostima u kojima se našla samo maglovito sjećanje na očeve priče. U toj vrsti teksta ukoliko se npr. list bukve pojavi u tekstu samo par sedmica prije nego u prirodi – priča pada. Spisateljska uvjerljivost se gasi. Imamo li u vidu kroz sve kakve prirodne senzacije i opstojanje u takvom ambijentu autor provodi glavnu junakinju onda je autor na tankoj niti strmoglavljenja u ponor.

No, ne treba gubiti iz vida da autor ostaje pri temeljnim uvjerenjima da je čovjekovo da krene, a svevidjeća ruka će ga izvesti na pravi put. Jer, pri otvaranju romana, autor svoje likove ne prepušta slučaju nego ih uvodi u prostranstva smisla i više od toga, čak svevišnje, određenosti: Tako je kako je, slučajno nije ništa. Svijet bi bio ništa, ništa niščim, igrarija, da je sve slučajno.

Nema sumnje da će oni kojima se u rukama nađe roman Enesa Topalovića, u zavisnosti od čitalačkog iskustva, pronaći tragove mudrih hikjaja nastalih u vremenu 1001 noći i kasnije, kojima su svjetsku glasovitost stekli pisci sufijske provenijencije, koja je, u određenim krugovima, i danas živa i plodotvorna. Isto tako ljubitelji zapleta krim priča i filmova ovog žanra, također će pronaći čitalačko uzbuđenje koje ih od prvih stranica neće popustiti do posljednjih redaka ove knjige.

Zato ovaj tekst funkcionira kao svojevrsni istočno-zapadni divan prisutan bar dva stoljeća u različitim literaturama i sa različitim intenzitetom.

Činjenica da je, makar u ideji, autor u naslov pozvao broj devedeset devet neodoljivo nas odvodi romanu Amina Maloufa Baldasarovo putešestvije gdje je potraga za stotim Božjim imenom potraga za upotpunjenjem, šifrom, odgovorom, što je na neki način i potraga nositeljice romana Baise Dizdar.

U potrazi za odgovorom kako proći kroz ovako gust tekst ili kako bi Eko rekao šumu metafora dobar dio odgovora nalazimo u samom romanu. Pasus koji navodimo mogao bi se uzeti (dobrim dijelom) kao poetički credoEnesa Topalovića: Pisci su sakupljači svega i svačega, sakupljaju krhotine, ostatke, puzle, artefakte, misli, osjećanja, sjećanja, svjetlo, mrakove, prljavštine, ljepote, ružnoće, ... i od svega toga prave nove svjetove, nove sudbine, nove živote, nove karaktere, ... i sve to pakuju među korice i serviraju, onim gladnima svega toga, koji sve to kušaju i žvaču, svako na svoj način. Nekim degustatorima neki pisci su neukusni, nekima se i zgade, ali ih neki i preživaju, mljackaju, i uživaju u serviranom objedu.

Raščlanjivanjem citiranog, čini mi se, došli bi do ključa spisateljskog postupka. Kao što svoje likove izvodi iz vrlo složenih životnih stanja i situacija tako nam se čini da bi nas ovaj pasus mogao izvesti na relativno jasan teren Topalovićeva spisateljskog veza.

Kada se suočimo sa završnim rečenicama teksta u kojima imamo i stradanja i spasa, i očaja i trenutaka egzaltirane radosti, zapitanosti i jasnih odgovara onda nam rečenica koju izgovara jedan od naratora dođe kao dobro rješenje za kraj našeg, ovom prilikom, letimičnog prolaska kroz roman 99 umiranja.

Bože dragi! Kakva su ovo pletiva u koja nas zaplićeš?

U Sarajevu, 17. 4. 2021.

Mirzet Hamzić