Umproforsko kopile

Nostalgija i stvarni život

(Uz roman Vezuva Bašića Baše Umproforsko kopile)

Vezuv Bašić Bašo romanom Unproforsko kopile pokušava odgonetnuti zašto se i nakon dva i po desetljeća naizgled zacijeljena rana prognanika uvijek iznova otvara. Ona je ista kao u narodu poznata živa rana, samo što je u slučaju svih koji nasilno napustiše zavičaj i domovinu to neprebolna rana duše. I pored udobnosti življenja, situiranosti, osiguranosti svih ljudskih prava, tim nasilnim gastarbajterima nešto ne da mira: dovoljno je samo spomenuti Bosnu pa da ih duša zaboli i to takvim intenzitetom koji se može kojekako zaliječiti samo povratkom u zavičaj. A kada bolje razmisle, čak i oni kojima je radni vijek odavno prestao biti moranje opstanka u nekoj stranoj zemlji, sve je na strani te tuđine koja je, moglo bi se pouzdano tvrditi, mnogo bolja od domovine ‒ posebno od ovakve kakva je Bosna postala nakon agresije, okupirana nekrunisanim kraljevima nekakvih stranaka. Svoje mišljenje o tome, kao najbolju potvrdu bolećivosti bosanskog čovjeka, iskazuje Dankinja Pernile svome mužu, naravno Bosancu: Vi Balkanci patite za svojom domovinom. Čovjek se treba navići pa živjeti tamo gdje mu je dobro. Primijetila sam da se vi Bosanci rijetko selite. Nama je to normalno i uobičajeno.

Autor ovim društvenim romanom nimalo pretenciozno odgoneta baš one boli običnog čovjeka kojem je Bosna jedina zemlja, jedina i onda kada prestanu sve njihove boli, brige, nadanja. Poput Arifa i njegove supruge Fadile svi vremešniji prognanici se spremaju za onaj konačni povratak domovini. Štede, uredno slažu svoju opremu za posljednji ispraćaj, zapovijedaju ili mole kako sve da se uredi. A ono njihovo ni tam, ni vamim ne dopušta da napuste sinove, kćeri i unuke pa da mirne duše budu tamo za čim im srce čezne.

U zamisli romana pisac polazi od jednostavne činjenice da je širom svijeta mnogo porodica kakvi su Arif i njegova supruga koji sa sinom i unucima, snahama i praunukom žive tamo gdje jedino mogu. U drugom planu je i njegovo zanimanje za sudbine ljudi ratom zarobljenih u Bosni, koje se ostvaruje u jednostavnoj ljubavnoj priči djevojke Nusrete i Umproforca, Danca. Sticajem okolnosti dvije niti romana se prepliću, vještim autorovim vođenjem radnje traju da bi na koncu sve bilo otkriveno u običnom pismu. Upitnost morala, poštenja i namjera stranaca time bivaju riješeni. Ali se ističe i nepravedna predrasuda bosanskog stanovništva o djeci rođenoj izvan braka. Čestitost djevojke Nusrete, osuđene i od rođenog oca, prerasta u satisfakciju nevino ogovarane i prezrene ne samo od zluradih susjetki, već i od najbližih iz rodbine. A to jeste najbolja osuda bosanske učmalosti mišljenja.

Želeći romanu udahnuti ono nešto neizbrisivo bosansko, pisac obilno koristi leksiku običnih ljudi, da se ne kaže radnika i seljaka, pa tako čitalac može upoznati mnogo lokalizama (tuzlansko područje) i riječî koje narod ne prepušta zaboravu, a sve to u dijalozima Banovićana ili Maglajlija u Danskoj. Takvim dijalozima se često otkrivaju razmišljanja i uvjerenja pojedinih likova te se zaobilazi pripovjedni oblik vođenja radnje. A da bi se opisala nekadašnja vremena ili pojedine epizode iz života aktera, pisac veoma uspješno koristi monologe iz sjećanja ili razmišljanja, što sveukupno romanu daje slikovitost u fabuliranju radnje. Takvim postupkom čitalac se prikiva za potku priče, ali i upoznaje s nekim ne tako davnim vremenima. Mlađima, onima koji će u svim stranim gradićima ubuduće živjeti, bit će to vjerno svjedočenje o prošlosti i nečemu drugačijem. Valjda ih makar to bude povezivalo s domovinom djedova ili pradjedova.

Zanimljivo je zaključivanje u usporedbi onoga tamo naspramovoga ovdje(bilo s koje strane se to posmatralo), jer se u romanu neskriveno ističe osuda svih nepravdi bosanskog poslijeratnog društva. I ostaje upitanost do kada će to trajati, kada će se stanovnici bosanskog dijela Balkana, jer oni su piscu bitni, osvijestiti i progledati očima građana a ne zaglupljivati se viđenjem iz ugla pripadnika nekakvih nacionalnih ili nacionalističkih stranaka.

Dva svijeta, Zapad i Balkan, neumitno se zbližavaju, što je najbolja potvrda u priči ovog djela. I u sličnim pričama iseljenika ili prognanika ističe se činjenica da se ljudskost ne mjeri mjestom boravka ili rođenja, ona je nešto što se rođenjem stiče, odrastanjem njeguje i oplemenjuje do smrti. Dvije Dankinje, njegovateljice, to najzornije potvrđuju svojim odnosom prema starom i oboljelom Bosancu. U tome je idejnost i vrijednost ovoga djela.

                                                                                                          Šefik Husagić