Tamo gdje leptiri dolaze umirati

Rukopis autora Seada Mahmutefendića predstavlja nam se kao ispovjedno‒filozofska forma neuobičajene strukture romana, sa odrednicom autiobiografskog, što u stvarnosti i jeste ali samo u pojedinačnim aspektima života glavnog junaka Ede Kovača. Pisan ispovjednim stilom, sa elementima postmodernističkog pristupa pripovjednoj prozi (fragmentarno zalutavši katkada i u grubi realizam), ovaj roman vodi čitaoca u dva toka radnje, od koji jedan, onaj piscu značajniji, odgoneta problem s kojim se vječito sukobljavaju ne samo stvaraoci lijepe riječi već i zarobljenici ostalih umjetnosti, a to je potreba i svrha bavljenja tim malo cijenjenim, nadasve teškim zanimanjem; drugi tok prizemljuje glavnog junaka bogalja (Bog-alja), da živi pritisnut svakodnevnim potrebama.  U osnovi je, dakle, vječno preispitivanje o bitku i biću, o strasti i potrebi, o odricanju i priznanju. (A poznato je da je najpoznatiji i najpriznatiji umjetnik tek onda kada fizički više ne postoji!)

Prologom i početkom radnje Mahmutefendić se poigrava sa pričom koja slijedi kao i s mogućnostima dolaska na svijet Ede, paraplegičara od osme godini djetinjstva, namjerno ističući svima jasnu činjenicu da ne biramo ni roditelje, ni mjesto rođenja, socijalni status, intelekt... ‒ niti bilo šta što bismo u docnijem životu mogli shvatiti kao svoju pogrešku. Glavni junak se cinički naslađuje ponuđenim mogućnostima ko bi mogli biti njegovi roditelji, a nažalost isti pa i gorči cinizam ga prati tokom odrastanja, kada već upliva u spisateljske vode iz kojih se, i da želi, ne može izvući. Uzrokom njegovog opredjeljenja može biti i njegov hendikep, ali i rano razočarenje svojim idolom, poznatim i slavnim nogometašem, što Edo nikada ne može postati. Ne može biti ni pilot, niti istraživač ni bilo šta drugo o čemu djeca njegove dobi maštaju. 

Autor romana nedvojbeno iskazuje svoj pogled na svijet umjetnosti i na život u cjelokupnoj njegovoj surovosti jer često neposredno dovodi svog junaka u situacije kada se dilema produbljuje: odricati se “normalnog, lijepog, svakodnevnog“, dakle svega što ovaj svijet pruža, živjeti i uživati onoliko koliko možemo, ili se za života prekriti grobom, izolirati se od vanjskih doticaja da bi se zaslužila nekakva besmrtnost. Ali glavnog junaka (uostalom kao ni čitaoca) ne uvjeravaju riječi ogorčenog, slavnog i priznatog pisca P.V. koji onako ružan i neugledan, zaštićen od vanjskog života bedemom od knjiga, kivno kaže mladiću: „Gde će ti, bre, život? Zašto ti ovo kažem? Ko danas piše, mudroseru? Pišu ružni, pišu odvratni na koje niko ne želi trošiti pogleda, pišu frustrirani i iskompleksirani. Najlepše ljubavne romane pišu oni koje neće ni najveće kurve...“ U stvari, ovim riječima razočarani pisac daje najistinitiji odgovor budućem piscu: potreba da se piše i inventivnost stvaraju djela kakva se ne mogu naći u svakodnevnom svijetu ovozemaljskog hrvanja sa životom. Ali ni stvaranje ne mora otuđiti umjetnika od ljepota življenja, sve se može uskladiti da bude s mjerom i potrebom.

Dakle, “nesretan čovjek nikome nije potreban“, nesretan umjetnik neće sigurno stvoriti umjetničko djelo koje će svim svojim vrijednostima oplemeniti i obogatiti živote onih koji umiju cijeniti tu vrstu ljudske djelatnosti, mada će kao i do sada umjetnici ostajati na marginama prizemnijih vrijednosti. Zato i pored svih gorkih, razočaravajućih dilema glavnog junaka ovog romana nedvojbeno se nameće zaključak da svi imaju svoje živote, svakome je predodređen neki dar, a koliko će ga ko znati koristiti samo je na onome koji hoće, može ili mora slijediti svoj životni put. Ovo djelo tako, ipak, ne gubi na optimizmu i vjeri u bolje i ljpše.

„Gdje leptiri dolaze umirati“ nije roman koji bi se otvorio čitaocu za blaženi užitak u dokolici, onako usput da se nešto čita ne bi li vrijeme brže proteklo, zahtjevno je to štivo koje nakon prvog čitanja postavlja mnoga pitanja, traži potpunija pojašnjenja i čitaoca ne ostavlja ravnodušnim. Dodatnim iščitavanjem pojedinih dijelova mnogo štošta se razjašnjava o dilemama i emocijama glavnog junaka, ali bivaju jasnijim i njegove želje, potrebe, razočarenja. 

Sead Mahmutefendić je napisao književno djelo kakvo se rijetko nudi čitaocima u književnostima ovog našeg nevelikog jezičkog područja, djelo nesumnjive umjetničke, jezičke i stilske vrijednosti, djelo koje će oduševiti zahtjevnije ljubitelje ovakve vrste umjetnosti i trebalo je odavno biti u rukama čitalaca. Nadam se skorom objavljivanju!

                                                                                                                                                                Šefik Husagić