Talja batalja

Upozoravajuća pripovijest

(Recenzentska preporuka za prozno djelo„Talja batalja“, Adnana Sijarića)

Kao kad u streljaštvu glasno konstatujemo pun pogodak, s takvom ushićenošću zatvaram korice novog rukopisa svog prezimenjaka Adnana Sijarića, na kog sam iz godine u godinu sve ponosniji, jer i potičemo iz iste rodbinske zajednice zasnovane svojedobno u mom rodnom Godijevu kod Bijelog Polja (crnogorski sjever odnosno južni Sandžak, odakle je i naš klasik Ćamil Sijarić), samo što je Adnan rođen u Posavini, gdje se ocu mu Faruku – čiji je kufer bio prva moja biblioteka – otvorila nafaka i ukazala životna perspektiva.

Držeći se tematski podneblja u kom je rastao pa i danas živi te koje, svakako, najbolje i poznaje, ali po vremenskoj skali zahvatajući i u podublju prošlost, spomenuti mladi prozaist u najpunijoj stvaralačkoj snazi i zaletu, slobodno se može reći, izvodi jednu malu roman-rijeku o vjekovnoj drami i teškoj sudbini naroda bosanskog sjevera od momenta kad je nakon povlačenja turskog carstva taj puk ostao na cjedilu, pa do danas. Bukvalno do danas, do najvrelije bosanskohercegovačke životne tematike.

Nakon romana „Gdje ni ptice ne zalaze“, koji se dotiče samog sloma bezizglednog otpora austrougarskoj okupaciji, i romana „Korajski raj“, u kom je riječ o strašnom pogromu u vrijeme brutalnog rata za tlo u fašizmom okupiranoj prvobitnoj Jugoslaviji, te „Korajskih tišina“, tematski vezanih za izgon naroda od strane velikosrpske vojne sile ranih devedesetih i očajničke pokušaje vraćanja na pusta ognjišta, evo nam od istog autora, pod neobičnim, za šire okruženje zagonetnim ali zato izazovnim naslovom, i svojevrsne pripovijesti o današnjem društvenopolitičkom jadu i bezizlazu, gdje vladaju neki vučji zakoni po kojim se ne biraju način ni sredstva da bi se dokopalo vlasti, bogatstva i moći.

Radnja je, naime, smještena upravo u vrijeme jednih, kao i uvijek bezobzirnih lokalnih izbora, gdje se uz vječno obećavanje zlatnih brda i mizerna podmićivanja osiromašenoga, u tešku bijedu bačenoga „glasačkog tijela“, te kojekakve mućke i mutljavinu, maherske dogovore i sporazume, razne pogodbe i nagodbe, potržu i opasne vradžbine, crna magija i zastrašivanje, vrše teške ucjene i smrtne prijetnje. Sve u svemu, na pozornici je, ustvari, neka đavolska „demokratija“ kojoj se, očito, neće lasno stati ukraj.

Priča u ovog zanimljivog pisca, kao što i jeste stil čovjeka ravničara, obično kreće tiho i bez žurbe, onako kako i same vode posavske teku, pa se kao i one razlijeva ušir, pri čemu neočekivan zaokret ili brzak bude znatno efektniji doživljaj nego kod nestrpljivog i ustrčanog pripovjedača kakvog današnji život, pun žurbe i nervoze, sve češće servira. Pa još kad ta tiha i široka pripovjedačka rijeka s nailaskom određenih zbivanja nadođe te prelije i svoje razuđene međe, baš kao ravničarska voda nas nadugo preplavi. A u ovoj pripovijesti, zaista, imamo šokantne slučajeve i pravi povodanj nepredviđenih situacija i neočekivanih, prijetećih događaja. 

Kao da na svoj način prati vrsnog Boru Stankovića sa njegovim starim Vranjem ili svog proslavljenog prezimenjaka s njegovim sputnim, izgubljenim Bihorom, ambijent u Adnana Sijarića odiše nekom posebnošću – svojevrsnom bojom i egzotičnošću. A njegovo pripovijedanje sa svojom neizvještačenošću i neposrednošću uistinu je prijemčivo i smjesta postaje srcu blisko. Likovi njegovi tako su spontani i prirodni a kontakti njihovi i dijalozi tako životni i uvjerljivi da se zbilja uzimaju kao da ne čitamo priču nego prisustvujemo stvarnom susretu i druženju, ili pak sukobu i raspravi u svakodnevnom životu. Pa i jezik piščev i tih njegovih ljudi, koji (što uostalom i sami naslov nagovještava) vrvi od novootkrivenog, nepotrošenog izraza i stalno nas zapahnjuje nekom naročitom aromom, za današnjeg ačitaoca, izmorenog oneprirođenim izrazom i suhim stilom raznih medija, pa bogme i same novije književnosti, bude nesvakidašnji doživljaj.

Ali vrh svih njenih odlika i karakteristika, ova pripovijest nam – što je u današnjem trenutku ponajbitnije – dolazi kao jedno ozbiljno upozorenje. Nemojmo se zanositi, nijesmo na demokratskom putu! I ne idemo naprijed, ne napredujemo. Već sve nešto… „talja batalja“.

I što je najgore, to traje prokleto dugo i tako je žilavo i zloslutno, da čovjeka strah uhvati! Ne mnogo lakši od straha koji se ima u ratu.

Sarajevo, jula 2020.                                                                                                                 Safet Sijarić, književnik