Staklena kuća

MALA POZORNICA ZA VELIKU DRAMU

(Andrej Rodinis: Staklena kuća, recenzija romana)

Staklena kuća Andreja Rodinisa je višestruko zanimljiv roman: tematski, jezički, formalnim postupkom i autorskim odnosom prema temi kojom se bavi.

Tema romana, u užem smislu je život kažnjenika u zeničkoj kaznioni zvanoj Staklena kućana kraju devetnaestog stoljeća i u prve dvije decenije dvadesetog stoljeća, a u širem smislu tema je slika vremena, ljudi i događaja na razmeđu devetnaestog i dvadesetog stoljeća i prvih decenija dvadesetog vijeka.

Vrijeme je sudbonosnih događaja, događaji su Aneksija Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske, posjeta prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegove žene Sarajevu, atentat na prestolonasljednka i njegove posljedice te Prvi svjetski rat, a nosioci događaja, odnosno likovi romana, dati unutarnjim i vanjskim portretiranjem, su poznate historijske ličnosti i obični historiji nepoznati ljudi koji su u romanesknoj priči Staklena kućasudionici vremena i prostora i dijele vrijeme i mjesto stvarnih i imaginarnih događaja.

Kaznionica je konkretna pozornica zbivanja na kojoj se hronološki prati radnja a šire zasnovana pozornica zbivanja je cijela Bosna i Hercegovina i Evropa, odnosno Austrija, Mađarska, Njemačka, Hvatska, Turska... odnosno gradovi: Zenica, Sarajevo, Travnik, Beč, Budimpešta, Carigrad...  s tim što autor paralelno slika i scene iz prošlosti svojih likova i daje atmosferu i prizore iz svakodnevnog života i njegova načina u Bosni i Hercegovini, kao što su sijela, terevenke, slike porodičnog života i odnosa, pri čemu autor daje čak i minuciozne detalje jela sa bogate bosanske trpeze, ali slika i društena kretanja i previranja kao što su radnički protesti i pobune i njihovo brutalno gušenje.  

U romanu je,  na zanimljiv način, data cijela galerija portreta brojnih likova, kao što su kažnjenici među kojima ima okorjelih zločinaca, političkih krivaca, lopova i sitnih prevaranata, ali i žrtava vremena i događaja, ljudi koji ne znaju zašto su u Staklenoj kući, neshvaćenih pjesnika i stihoklepaca, a izvan nje nesretnika, prevarenih ljubavnika, bludnika, prostitutki i radodajki, te zatvorskog osoblja stražara i batinaša, upravitelja kaznionice, duhovnika i kaznioničkih doktora sa njihovim pogledima na svijet i porodičnim životom i dramama.  

Opisane su čudne, smiješne do groteske, bizarne, scene kaznioničkog života, kojeg kažnjenici pokušavaju na različite načine učiniti podnošljivijim, ali i scene brutalnog kažnjavanja samicom i batinjanjem do smrti, pokušaji bjekstva, više ili manje naivni i dovitljivi, te klonuća duhom do samoubista.

Posebna umjetnička dimenzija romana Staklena kuća jeste jezik kojim je roman napisan, a koji se kreće u rasponu od vrlo složenog i kitnjastog načina izražavanja, koji je za vrijeme na koje se odnosi bio svojstven,  a sa današnjeg aspekta je anahron, međutim u romanu je zanimljiv kao autorova jezička majstorija podražavanja tog načina izražavanja u primjerima govora i zvaničnih obraćanja kaznioničkih funkcionera kažnjenicima u različitim prigodama a u autentičnim proglasima, citiranju dokumenata, paragrafa i zakonskih odredbi (primjerice Proglas Franje Josipa I povodom aneksije Bosne i Hercegovine) primjer su funkcionalne i vješto u tkivo romana  utkane intertekstualnosti koja doprinosi i zanimljivosti romana i autentičnosti predstavljanja vremena i događaja, do vješto vođenih dijaloga, kratkih i živopisnih kada je to potrebno, alegoričnih, dramatičnih i šaljivih kada su situcije dramatične ili groteskne, te sočni i vulgarni kada ilustruju karakter i način govora likova kazninice Staklena kuća.

Roman Staklena kućaje koliko dojmljivo toliko i zanimljivo i vrlo čitljivo romaneskno štivo kojim se njegov autor predstavlja kao moderan i originalan romanopisac.

                                                               Zejćir Hasić