Sjeme u očima

IZVODI IZ RECENZIJA

Dr Izet Muratspahić o romanu „Sjeme u očima“ (odlomak)

Među desetak pisaca, koliko broji bosanskohercegovačka dijaspora u Norveškoj, Enes Topalović zauzima značajno mjesto, kako po realiziranom stvaralačkom korpusu književnih diskursa, tako i po njihovoj evidentnoj književno-estetskoj vrijednosti. 

Već na osnovu bibliografskih podataka može se zaključiti da se radi o plodnom stvaraocu koji se izražava u više književnih žanrova. Topalović vrlo uspješno vlada i lirskom i narativnom tehnikom, ne prezajući da ponekad u stvaralačkom traganju i eksperimentira. Njegove tematske orijentacije su raznovrsne i kreću se od događaja iz ranog djetinjstva, preko iskustava izbjegličkog života i pokušaja prilagođavanja novoj sredini, pa sve do dilema savremenog života i univerzalnih nedoumica u vezi sa problemima ljudskog fatuma i bitka.

Njegov najnoviji roman „Sjeme u očima“, čini se očekivanim nastavkom dosadašnjeg njegovog književno-stvaralačkog stasanja, s jedne strane, ali i osebujnog vrludanja u zamagljeni svijet ljudskog postojanja, genetskog koda, kao i svrhe i cilja tog postojanja, s druge strane. Zato ovaj diskurs zahtijeva strpljivog, temeljitog i pronicljivog čitaoca koji ima znanja i volje da elaborira mnogobrojne protagoniste priče i njihove zamršene relacije. Ključna pitanja koja njih muče najčešće nisu kadri sami razumjeti, pa ih prepuštaju volji Svevišnjeg jer jedino „On sve zna“. 

I u ranijim svojim romanima i pripovijetkama Topalović se nije zadovoljavao jednostavnim kompozicijskim rješenjima i strukturalnim modusima, već je uvodio različite novine u pripovijedne tokove, miješajući fragmentarne isječke pojedinih događaja sa imaginarnim „letom kroz snove“, to jest posmatranje „sa one strane života“. 

U romanu „Sjeme u očima“ široko se koriste mogućnosti ovog najkompleksnijeg žanra, u smislu apsorbiranja svih drugih žanrova, pa u njemu nalazimo elemente epskog, lirskog i dramskog. Roman počinje prologom i završava epilogom, u njemu nalazimo lirsku pjesmu „SveNur Sjeme“, a preostali dio je satkan od priča, legendi, zapisa i drugih oblika proznog kazivanja. Dakle, autor svjesno koristi različite žanrove u istom diskursu, nastojeći da kroz njihovo komplementarno sadejstvo ostvari kompaktan književni totalitet. 

Fabula počinje „prologom“ studenta kompjuterskog programiranja iz norveškog grada Bergena, Amara Okanovića, koji se našao na snježnom ostrvu Svalbardu sa zadatkom da prevede zapise sa laptopa poznatog televizijskog novinara Farisa Pašića Pipe, koji je zatrpan tamo snježnom lavinom, ali mu nisu mogli pronaći tijelo. Amar bi trebalo da pomogne policiji prevodom zapisa sa laptopa na norveški ne bi li pronašli tragove Pašićevog misterioznog nestanka. Tu se otvara široka lepeza mogućih priča koje zaintrigiraju mladog prevodioca, pogotovo kada dolazi do loze Okanovića, čije prezime (po majci) nosi i sam on. Amar se nada da će u kompjuterskim zapisima pronaći i dio svog izgubljenog  porodičnog stabla.

Nakon toga slijedi niz likova koji su povezani raznim događajima i situacijama, od Farisa Pašića Pipe, znamenitog novinara koji se uputio na otok Svalbard da napravi dokumentarac o „sjemenima“ koje je tu pohranila savremana civilizacija da se sačuvaju ako zemlja bude uništena, profesora biologije Nurudina Okanovića, koji mu daje bilješke djeda Okana, pa do starog Ibrahima i tajnovitog mislioca Dauta iz Pazarića. Svi oni imaju određene traumatične doživljaje i pokušavaju da odgonetnu smisao i zadaću vlastitog života na zemlji.

Ipak, glavni dio romana posvećen je tajnovitom hafizu Omeru Okanoviću Okanu i njegovom životnom putu, od sela Gradine i Kamenice, školovanja u Sarajevu i Kairu, pa do imamske službe u džamiji pod Bistrikom. Kroz različite susrete s ljudima, opise raznih događaja iz raznih vremenskih odsjeka i sjećanja na mnoge legende, autor ostvaruje zanimljiv svijet romana u kojem se stalno prepliću pitanja zbilje i fantazije, ovog i onog svijeta, dobra i zla, smisla života i traženja „sjemena sreće“. Jedan od središnjih dijelova romana jest u Okanovom susretu sa čudotvornim Dautom iz Pazarića. Daut sa Okanom vodi nemušti razgovor, to jest komuniciranje mislima, bez riječi. Tu se pojašnjava pitanje ljudskog bitka, njegove zadaće na zemlji, odnosu prema dugima, Allahu i samom sebi. Daut je oličenje „početne čovjekove uloge“ koje mu je dao Stvoritelj, kao i znanja koje obični čovjek nije koristio u trci za ovozemaljskim nagonima i koja su zato vremenom zakržljala. Posebno je tu istaknuta duhovna snaga koja je u ljudima ostala nerazvijena i koju danas imaju samo odabrani. Roman se završava Amarovim epilogom u kojem on sumira saznanja o izgubljenom novinaru Farisu Pašiću Pipu sljedećim riječima:

„Da li je mislio da će na Svalbardu naći nešto posebno, nešto što svi na ovom svijetu zalud tražimo, ključ kojim je uvezana mreža svega u svemu, i među zvijezdama i među nama, naći Izvor i Uvor lanca gena, završetak priče o Okanovom traganju, sjeme svega u njoj, nîti velike Volje, ili je samo pratio zastranilog ekscentrika profesora Okanovića? Ima li sve to veze sa nejasnom ulogom Jusufovih gena ispod Vatrišta koji su iskrili u profesoru? Možda i u meni? A možda je došao na ovo ostrvo da se izgubi da bi se našao, u nečemu smislenijem od zemne prolaznosti? Ko zna zašto smo dobili iste signale i zašto nas je ovo ostrvo zvalo. I šta se na njemu, ili u njemu, skriva ispod debelog snijega i leda. Nemamo mi veselog pojma ni o čemu izgleda. Ni šta se krije u Vatrištu ni na Svalbardu. Dok se ne pređe posljednja granica... Jedno se ipak zna: Pipo, Nurudin i hafiz Okan su svoju zapitanost uspjeli zasaditi i u meni. Klica se valjda prenosi i mislima, kao što iskri i u genima. U kojima je Kreator upakovao i uloge ljudima, dao im putokaz i uputu u njima samima. Duša, ko je u sebi nađe, duša je poseban poklon od Njega, u posebno svjetlo upakovana, i u njoj su iskre koje nas vode, kako koga i ko zna kuda. Posebno izabrani slijede te impulse koji su jači od razuma. (Zvuči glupavo, a možda i nije: mojima i meni je u krvi izgleda neka špekulativna neodređena nauka, knjiška filozofija pomiješana sa vjerom, nagon da se dopre do mehanizma magije po kojoj se sve stače i rastače, i sve s mjerom i namjerom funkicioniše.“.

Pomenuti citat iz romana, kako mi se čini, sublimira osnove autorove idejne zamisli, gdje glavni narator Amar kompletira svoje porodično stablo u kojemu su, kako kaže, ukrštene mnoge loze Okanovića, te u njegovoj krvi kruže geni njegovih predaka i „kodovi vječne Svjetlosti“. Istovremeno, citat može poslužiti čitaocu da stekne lični dojam o jeziku i stilu cjelokupnog romanesknog diskursa.

Jednom riječju, mada je Enes Topalović već kroz ranije objavljena djela dokazao da je izrastao u vrsnog prozaistu, Sjeme u očimaje njegovo najkompleksnije dosadašnje književno ostvarenje, te bih ga najtoplije preporučio čitaocu.

Mehmed Đedović o romanu ”SJEME U OČIMA“ (odlomak)

Upada u oči i iz samog naslova i nakon čitanja rukopisa uslovno glavna karakteristika romana – mistika zbivanja oko likova, s posebnom pažnjom „odabranih“, kao i religijsko tkivo u fabuli. Uz vjerodostojno skiciranje egzistencijalno-historijskog u našim podnebljima koje predstavlja većina potke (osnove) u koju se upliće romaneskna priča je mistično-religijsko-filozofskog karaktera što je upravo prepoznatljiva odlika Topalovićevog stila. I u ranijim njegovim radovima (pripovijetke „Mrtva trka“) sam se susretao sa posebnim, izabranim likovima, nekako uvijek za glavu višim od uobičajenosti, likovima sa posebnom snagom i moćima u tijelu, u duši, ili u očima.

No, da krenemo redom, od naslova, od prve stepenice ove Topalovićeve neobične „višedimenzionalne“ percepcije svijeta i života. O kakvom sjemenu u očima je ovdje riječ? Da li o samom životnom sjemenu, o sjemenu sreće, o smislenosti, posebnosti i jedinstvenosti svega oko nas, o onoj suštini razumijevanja života koju svaki zdrav razum traži, o vidnosti i nevidnosti,  o velikoj Volji koja nas po svom nekud neumitno vodi, navodi i odvodi, o mraku i svjetlosti? Odgovor je tajanstven, lijepo upakovan u štivo, samo nanišanjen zbivanjima i karakterizacijom likova, koji su i sami sebi velike zagonetke zamršene genetike. Odnosno, sami likovi su i nosioci velike Tajne u sebi i u višeslojnoj fabuli romana, punoj napona naizmjeničnih energija. 

…Tumačenja ovog romana će vjerovatno biti raznolika, ali je sigurno da će vrlo rijetki ostati ravnodušni, možda samo oni koji ipak „ne vide“ šta Svjetlost čini i šta znači. Upravo zbog oprečnosti mogućih tumačenja bila bi šteta da ovaj roman ne upotpuni raznolikost bosanske književnosti i na svoj način time doprinese njenoj jedinstvenosti. 

Oni vični čitanju složit će se da je jezik i stil romana u najmanju ruku zanimljiv, ugodan, ležeran, čitljiv, povremeno (s namjerom) kontradiktoran, ali povremeno i zanesen, zažaren, iskričav, tajnovit i zapleten. Sve u svemu, iskusno i strpljivo upletena fabula romana, bogato višeznačnog, na momente magičnog, produhovljenog, mudrijaški i poučno (pa i šeretski) sročenog. Svaki čitalac bi trebao u njemu naći i još nešto više, samo za sebe. 

Zlatko Lukić o romanu „Sjeme u očima“ (odlomak)     

 ...Naizgled teozofski, a zapravo potiho i mudro Topalović je ispričao priču o svima nama koji tražimo smisao u besmislu koji često srećemo u životu. Šta smo, odakle dolazimo, kuda idemo... Jesmo li tek sjeme ili osjemenjujemo li svoju egzistenciju spoznajom da je u vjeri smisao? Autor na to ne odgovara, jer svako treba naći odgovor za sebe. Svaki je čovjek mali univerzum za sebe, sjeme koje se „opet se vraća / žedno Izvora (svega)“. Već poetski prepoznatljiv jezik autora pun je orijentalizama, katkad i nepoznatih za širi krug čitatelja, te vrlo duhovitih i produhovljenih sintagmi. Pravi je užitak čitati spontane i ležerne dijaloge koji sasvim životno i lucidno ukazuju na pravu vrijednost u ljudskoj duši: u vjeri naći smisao svog postojanja.

Na kraju pisac ovih redova (pod punom moralnom odgovornošću) može izreći svoje objektivno mišljenje o literarnoj kvaliteti rukopisa: ljepota pripovijedanja koja je prva značajka stila autora, jezik našeg podneblja i domovine smisleno do mudrosti uokvirava naraciju i fabuliziranje, a psihologija likova je dovedena do tolike realnosti da osobe samo što nisu izašle iz romana. Usuđujem se reći da je ovaj roman vrlo blizak onoj vrsti poetike kakva je svojstvena našim suvremenim piscima kakvi su Nedžad Ibrišimović, Abdulah Sidran i Irfan Horozović. Ako ih još i nije stigao, Topalović je na pravom putu da ih sustigne. Ako bi trebao u dvije-tri riječi definisati roman, rekao bih: prelijepo, moćno, duboko.