Rolanov krug

SVE ZA MALO LJUBAVI

(Recenzija novog djela Valerije Skrinjar Tvrz)

U Rolanovom krugu autorica brojnih djela za odrasle i mladež ulazi u dušu djece, ljudi koje određuje jedan životni poriv – rečenica Sve za malo ljubavi. Svi su se već na početku života našli u domu za odbačenu, za napuštenu ili čak pronađenu djecu.

U djelu koje bismo mogli nazvati novelom Valerija Skrinjar Tvrz razotkriva sudbinu prije svega dva lika: naslovnog lika Rolana i Miruše, žene koja ga je rodila i ostavila, njegove majke za kojom žudi otkad zna sam za sebe.

Rolana sretnemo odmah na početku kada se prije odlaska na služenje vojničkog roka uputi u Dom na Bjelave. Iako je imao sreću, pa ga je kao četverogodišnjaka usvojio bračni par koji mu je nudio dom, utočište i svu podršku i ljubav, on u sebi ne može naći mira. U njemu živi još jedan Rolan – njegov drugi ja – dječak koji uz sebe čuva sliku jedne žene, žene – majke koja ga rodila. Što više Rolan sazrijeva, toliko je u njemu jača želja da je sretne, da sazna istinu o sebi i o svom podrijetlu, o svojim korijenima. U njemu se dakle svađaju dvije ličnosti, što je uzrok velikom nemiru. Rolan zna da ga roditelji koji su ga usvojili vole, pa strepi i od toga da bi njih, koji su mu nudili dom i odgojili ga, razočarao. Ali to nije jedini njegov strah: boji se i da bi ga razočarao susret s majkom, da ona nije takva kakvu zamišlja, kakvu želi. Autorica izgrađuje Rolanov lik i pomoću nekih drugih osoba koje utječe na njegov život. Kad mu se vojnički drug Zero povjeri i ispriča mu tužnu životnu priču o tome kako je oduvijek sanjao rijeku, voćnjak, kuću i cvijeće, kako je oduvijek znao da je to povezano s njegovim podrijetlom i kako se razočarao kada je posjetio rodno Goražde i tamo stvarno ugledao sliku iz snova, ali saznao i da je on za njegovu majku mrtav, da nema ni grob ("odnijela ga rijeka, a takvi ljudi nemaju grob"), Rolan mu se ne otvori. Ne kaže mu kako je i njegov život započeo u Domu za napuštenu djecu. Hoće čak da mu Zero zavidi "ovu lijepu ženu na slici", iako joj ne zna ni ime, pa na pozadini piše samo mama – najprije velikim slovima, pa onda malima, pa pisanim slovima – što ukazuje na njegovo odrastanje bez majke. U tome i uspijeva jer mu Zero kaže: "Lako je tebi. Ne znaš ti kako boli čežnja za majkom." Ali upoznajemo i drugu Rolanovu psihološku karakteristiku: uvijek je spreman pomagati drugima, pa i slabijim i nesretnijim od sebe. Pomoću restrospekcije autorica predstavlja tu njegovu osobinu još iz njegovih školskih dana. Rolan pomaže školskom drugu Mucku, mucavom dječaku koji je često meta ruganja druge djece. Suosjećajan je i do Zera, tješi ga i potiče neka se bavi slikanjem; i kada pobježe od kuće, on se brzo vraća, kako ne bi unesrećio dvojicu ljudi, koji su mu nudili ljubav i dom.

Kada se prvi put poslije tolikih godina vrati u Dom gdje je progovorio i prohodao, sazna da ima i sestru koju je majka također ostavila, ali nju posjećuje kada može. I to mu je dovoljno. U Splitu, mjestu u kojem se rodio i gdje služi vojni rok, hoda ulicama, šeće obalom i penje se na Marijan – sve s jednim ciljem: da bi naišao na bilo što što bi ga sjećalo na majku. Najzad odluči kupiti svesku u koju će napisati sve o sebi, i tako izgraditi most do majke. Ali i to ne ide lako, njihov susret sve više odmiče. Rolan sam sebe uvjerava da mora u životu najprije nešto postići, završiti studije pa tek onda stupiti pred majku, da će biti ponosna na njega, da će joj moći osigurati lijep život. Nije dakle strah pred razočaranjem ono što ga ometa na putu do majke, već osjećaj odgovornosti prema njoj, pa i prema sestri koju sretne u domu na Bjelavama. Pokušava čak posjetiti djeda, ali ga taj otjera kao što je otjerao svoju kćer. Rolan sve bolje razumije svoju majku, sretan što je odrastao s roditeljima koji su mu pokazali što je ljubav. Njegova se majka zbog manjka tog čuvstva "na raskršću nije snašla".    

Usporedo s Rolanovom spisateljica istančanim sluhom za psihološko karakteriziranje predstavlja i životnu priču njegove majke Miruše. Upoznajemo je u zavodu za mentalno bolesne ljude. Osjeća se kao ptica u krletki. Čezne za slobodom a i za ljubavlju. Još kao malenoj majka joj je umrla, pa i baka. Našla se na ulici, slobodna, ali je trebalo preživjeti. Jednog dana malu su kradljivicu uhvatili i odveli ocu, pa najzad u popravni dom. Iako ju je otac tukao i istjerao iz kuće, Miruša umire od želje za rodnim gradom. Kada sazna da otac neće doći po nju, ponovo bježi. Sama sebi stvori prijateljicu Dinu koja je jedina razume. Slobodna kao ptica najzad stigne do "beskrajnog plavog prostranstva", do mora o kojem joj je pričala Dina. Bila je slobodna i na kraju sva uronila "u tamnosmeđim očima" nekog trubača. Dina je čitavo vrijeme trijezni, ali Miruša ne sluša. Ostane sama s djetetom koje raste u njoj, pa joj ni Dina više ne može pomoći. Kada se mali Rolan rodio, izgledalo je da će Miruša napokon imati nekoga koji će je bezuvjetno voljeti, da će napokon upoznati ljubav. Ali i sin ne može nadglasati njezinu "žudnju za skitanjem". Kasnije je rodila i Melisu, pa su i nju smjestili u dom. Slobodna kao ptica Miruša ipak nije sretna. Napustila ju je i Dina – "Nešto se ispriječilo između nas. Ne vidim te više čistu i lijepu." Njezina Dina se gubi i ne dolazi više. Mirušu to boli, što je dobro. Tako se iz čovjeka "probija duša".

Napokon je došao i trenutak kada bi se Miruša mogla sresti sa svojim sinom – ali sudbina odredi drugačije.

Rolan se na kraju isprva odluči za život u inostranstvu; pomisao na tragičnu sudbinu djece koja su bačena u život i bore se sami sa sobom pa ga vrati u dom na Bjelavama, odlučenog da će im pomoći. Time je Rolanov krug sklopljen.

Što reći na kraju? Valerija Skrinjar Tvrz je u Rolanov krug uplela mnogo toga što je i sama doživjela. Priču o Rolanu htjela je – kako kaže sama – ispričati da bi "nekoj majci, nekom ocu pomogla bolje razumjeti njihovu djecu", jer "djeca su ličnosti – kao i oni – i njima je najviše potrebna ljubav". I to joj u potpunosti uspijeva.      

Aleksandra Jankovič