Rasipanje semena

REDUKCIJA KOJA TRAJE

(DOŽIVLJAJ ROMANA RASIPANJE SEMENA, MILENE LETIĆ)

Pokušaj da se umjetničkom riječju opišu detalji, oni što vjerno ilustruju stvarnost i mogu djeci, koja su tek rođena, prenijeti snažnu poruku - sliku utisaka koji su motivisali pisca, pokazao se veoma uspješnim kod nekolicine izabranih, onih čija se imena lako pronalaze među dobitnicima svjetski priznatih književnih nagrada. Takav uspjeh postigla je Doris Lessing, recimo. Ubjedljivo realna, u romanu Memoari preživjele, impresivna je slika stvarnosti od koje strepimo, mada  je, u romanu, sve nestvarno i podsjeća na san, namerno zadržan u podsvijesti djevojčice ispunjene strahom, još od ranog, zamagljenog djetinjstvua. Teško se razdvajaju san i java, svijest i podsvijest, ali umjetnici je uspelo: njezin tekst izaziva intenzivna osjećanja straha, jeze, otkrovenja, slutnje... Osjećanja su intuitivne su prirode, ali - govore. Intuiciju kao izvor spoznaje niko danas ne spori. Tako se pomenuto umjetničko djelo uzdiglo na nivo, ne samo umjetničke riječi, već i filozofski jasne spoznaje, u vezi sa vremenom u kojem se živi, kao i onim koje stiže ili koje je prošlo. U ubjedljivo opisanim detaljima prelomljenim kroz vlastitu svijest, na način na koji ih ta svijest percipira, ukršta se prošlost, sadašnjost i budućnost. U tačkama ukrštanja skriva se istina, umjetnička, ona od koje bi svi da pobjegnu, ali teško se od nje može pobjeći. Zašto se, uopšte, bježi?

Malo je autora spremnih da se duže zadrže na poprištima koja bi bila dostojna policije za javni moral. Mnogo je više onih koji, od početka raspada jugoslavenske države kao i svih kriza koje su uslijedile nakon posljednjih ratova, slijede diktirano mišljenje. Slijediti mišljenje koje formiraju kreatori javne svijesti (mediji) postalo je imperativ kako življenja, tako i pisanja. Nije li to postalo - problem? Piščev? Ne, ne samo piščev. On je i moj, naš. To je stvarni problem svakog čovjeka koji živi, ili koji će tek živjeti, na ovoj planeti. To je problem mnogo kompleksniji i mnogo zamršeniji nego možemo, trenutno, da razumijemo. Više je stupnjeva realnosti. U svim tim realnostima što se međusobno prožimaju, postoji nešto zajedničko. Problem. Pravda.

Upravo to prepoznaje književnica, Milena Letić. Niti bježi, niti se plaši oštrice noža umjetničke istine. Njime, u novom romanu (Rasipanje semena) zasijeca u kancerogeno tkivo onoga što bismo mogli da nazovemo druga istina (medijska istina), a što preduboko prodire u ljudsku svijest, mijenja ličnu percepciju i čovjeka samog, jednako kako mijenja i društvo, države i kontinente, relativizujući sve vrijednosti na kojima je ljudski rod, do sada, opstajao i za koje se neprekidno zalagao. Relativizujući vrijednosti i ne vodeći računa o ljudskoj realnosti i najvećoj među svim ljudskim potrebama (potrebi za smislom) mediji su učinili da su nedjela postala – djela i da čovjek više ne zavisi od sopstvenog znanja, obrazovanja, razuma, umijeća, vještine i snage, sposobnosti i truda, već od trikova i igara smještenih u marketinški neistinite, magijske svjetove. Od tih svjetova ljudski um (i život sam) počinje da zavisi. Nije li to problem i to veoma opasan problem, kojeg mnogi žele da zaobiđu?

Milena Letić ne pokušava ili ne može (?) da racionalizuje i objasni rastuće prijetnje. Umjetnički postupak kojim kreira Rasipanje semena, drugačiji je i nov. Njime vješto spaja nespojivo uvodeći literarne (anti)junake u autentično životne epizode u kojima roditelji i djeca, braća i sestre, nesuđeni ljubavnici, romantici i bonvivani, grešni i bezgrešni, kao i historijske ličnosti, poput Hitlera, npr. o kojem se ovdje piše na neuobičajeno nov i zanimljiv način, podsjećaju na stihove njezine pjesme Dobro i zlo – po dve ruke ima  (Milena Letić, Ni tamo ni ovde, Prometej, Novi Sad, 2014.) Umjetničkim postupkom zalaženja u prošlost, prelamanja kroz sadašnjost i zasijecanja u budućnost, jasno i nedvosmisleno se sugeriše krucijalno pitanje kojim bi se, već pomenuti, a naš, zajednički, problem mogao opisivati: 

Šta čovek zna, ako se njegovo učešće svede na gledanje televizora i komentarisanje unutar elektronskih, socijalnih meža? Šta čovek zna, ako se ljudska svest o znanju svede na percepciju sadržaja koji emituju nebrojene tv mreže i web stranice, digitalni svetovi? Šta može znati čovek, makar i pisac bio, ako umesto stvari i pojave vidi samo sliku te stvari (pojave) emitovanu u elektronskim vestima? Ne redukuje li se ljudska svest svesno i ne preobražava li se, namerno,  u neprekidnu redukciju redukcije? I neće li takva redukcija svesti dovesti do redukcije života samog, pa i poništenja istog? Ne preobražava li se erotsko (životno, važno) u rasipanje ljudskog semena?

To su pitanja koja postavlja i na koja, na umjetnički vrlo sugestivan i uvjerljiv način, ovaj roman pokušava odgovoriti. Kažem pokušava, jer pravi odgovori su u svima nama pojedinačno, a pisac nas svojom zavodljivom pričom navodi da ih u sebi otkrivamo i da se nad njima zamislimo. Zato je ova knjiga dragocjena i zato je ovo vrijeme pravi trenutak za njeno objavljivanje.