Putopisi s onog svijeta

Najznačajnijim dijelom svoje osobe, svoga života i djela, Nijaz Alispahić je bitno teatarski čovjek i umrežena kulturalna pojava koja zna kako diše ovaj svijet, a iz koje progovara osobnim umom i glasom kao autentično biće vremena i samjerljivosti njegovih silnica i projekcija. Teatar je iznimno složena opcija i mogućnost proizvodnje kulturnih dobara i dobijanja rezultata. Ta okolnost ima vrhunaravan značaj i smisao u Alispahićevom romanu „Putopisi s onog svijeta“, koji ustvari ima teatarski osnov i potku. Odlazak na onaj svijet je konačno ovladavanje vremenom i gospodarenje smislom koji potcrtava i osobno neporecivo prisustvo.

Granica između života i smrti, stvarna je podjela svjetova. Jedina veza koja naglašava razgraničenje jeste lubanja u kojoj se konfrontiraju jednako stvarne slike. Prvi put referentno i autoreferentno dobijaju isto značenje, sve odzvanjaju na istom mjestu tvoreći jedinstvo življenja. Stvarnost života i smrti se izjednačava u smislu i značenju, život i smrt se nastavljaju i traju na već poznat i jednak način. In continuo. Moždana masa i životno iskustvo ne miruju. Uloge su u najboljem slučaju epizodne. Glavnih skoro, pa i nema.

Alispahićevo iskustvo o životu i svijetu vrlo je veliko i ima presudan značaj za oblikovanje njegovoga teksta kao za njega ukupno pojmljive slike. Tek sada je sasvim razumljivo njegovo pjesničko, pripovjedačko, esjističko (reminiscentno) nastojanje u mlađim godinama koje se kretalo u smjeru obasjavanja pojedinosti, oblikovanja intencija, predstava o konačnim zbivanjima u njegovome životu i radu. Alispahić sada poigravajući se artikulira i konstruira jedan sasvim održiv svijet upravo uspravljen na takvom i uistinu velikom stečenom iskustvu.

Njegovo literarno oblikovanje narativa je samo naizgled jednostavno jer podrazumijeva snažnu i neporecivu logiku i iskustvo vlastitog života. Ma kako se čitatelj odnosio prema tekstu Nijaza Alispahića, uvijek će imati jednaku mogućnost da značenje dosegne anticipativno i prepozna retrospektivno. Tako i domišljamo, to što podrazumijevamo kao piščev postupak, uvijek u jednakoj mjeri biva tajna i razobličavanje svake tajnosti, jer pisac koji ima snage i dara, ne pristaje lagati samoga sebe. Zato je u njegovome djelu i čitatelj pošteđen svake mogućnosti manipuliranja i sve je ostavljeno samo potencijama i raspoloženju u kojem se čitatelj nalazi, a izlaz je uvijek stvaran.

Svježina kojom odiše tekst Nijaza Alispahića, proizilazi iz njegovoga obrazovanja, karakterističnog životnog iskustva i podrazumijevajućeg otkrivalačkog smisla i odnosa za svaku stvar ponaosob. Taj literarni aspekt se događa na planu identiteta i kako je svaka pojava za sebe, i čin otkrivanja je uvijek novina. Ova okolnost je presudna pa je Alispahićev tekst zanimljiv i kad to ne očekujemo kao motivaciju za čitanje. Značenje i smisao se izjednačavaju kao neporeciva istinitost za kojom i nismo tragali.

Iz recenzije Atifa Kujundžića