Puna linija

“PIŠI GLOBALNO, MISLI LOKALNO.”

(Nenad Pejić: PUNA LINIJA – Recenzija)

Nenad Pejić ne može da pobjegne od sebe - novinara. On je jedan od posljednjih pripadnika profesije u nestajanju - novinarstva baziranog na etici, odgovornosti i znanju. Kladim se da se na ono što se danas naziva novinarstvom Pejić ibreti kao što se klinci danas sa nevjericom iščuđavaju na priče o crno-bijelim televizorima koji su nudili dva programa, na TDK kasetama ili muške "šimi" cipele potkovane metalnim pločicama. Srećom, nostalgiju, razočarenje i zapitanost nad svojom profesijom pretočio je u književnost i evo, u kratkom periodu, već drugog  Pejićevog romana. 

Krilaticu "misli globalno, djeluj lokalno" Pejić je pretočio u "piši globalno, misli lokalno". U romanu  Puna linija Pejić u kontekst ruske agresije na Ukrajinu situira špijunsko-medijski triler koji čitaoca, poput roller-coastera, ostavlja bez daha, istovremeno podižući čitalački adrenalin koji ne dozvoljava odlaganje knjige dok se ne pročita (svaka) naredna stranica. Čitanje romana Puna linija je kao gledanje najuzbudljivijih Netflixovih špijunskih serija - znatiželja za raspletom goni gledatelja (čitatelja) da što prije dođe do posljednje epizode (stranice).

Osim što se nudi kao gotov scenaristički predložak za vrhunski filmski špijunski serijal, Pejićev roman je čitalački užitak i iz drugih razloga.

Prvi je zapitanost o budućnosti i sudbini današnje civilizacije u svjetlu skoro neograničenih mogućnosti i globalnih posljedica medijskih manipulacija. Radi se o tome da je razarajući potencijal društvenih mreža, kontroliranih medija i vještačke inteligencije već danas veći od nuklearnog oružja. "Stvari su toliko očigledne da ih niko ne vidi" - govori jedan od likova u romanu. Iako se radi o zločinačkoj agresiji na Ukrajinu, obrazac ruskih propagandnih manipulacija je u osnovi identičan svim ratovima vođenim posljednjih decenija u svijetu - od krvavog raspada Jugoslavije do aktuelnog genocida nad palestinskim narodom. Izazov koji Pejić fantastično opisuje i koji nagoni čitaoca na duboko promišljanje jeste kako se suprostaviti toliko rasprostranjenoj, a toliko malignoj propagandi. "Agresivnom istinom protiv agresivne propagande" - nudi rješenje lik iz Pejićevog romana. Međutim, svaki čitalac ima iskustvo iz svog okruženja u kojem velika većina pristojnih ljudi nema adekvatnog odgovora čak ni na najbanalnije životne situacije - na primjer, kako zaustaviti i ophoditi se prema susjedu koji hladno kesu sa smećem iz svog stana u neboderu uporno izbacuje kroz prozor. Možda će stanari nebodera i naći jednog dana modus za rješavanje svog problema, ali je ono što se obično naziva "Zapadom" još dalje od rješenja puno ozbiljnijeg problema: "Suština je u tome da invazija na Ukrajinu, prije toga na Krim, prije toga na Gruziju, pa upad u američki izborni sistem i tako dalje, nije nikakav trenutni hir Kremlja. To nisu slučajne stvari. Radi se o dugoročnoj strategiji rušenja Zapada. U toj strategiji je propaganda jedna od ključnih pretpostavki za uspjeh. Oni računaju na to da će se mediji poput nas strogo držati profesionalnih pravila. Oni računaju da mi nećemo, što se medija tiče, u nikakvu kontra informativnu kampanju. Ja mislim da moramo. Svi kažu da bi to bila propaganda. Nije. To ovisi šta je sadržaj koji šalje, a ne o tome da li ulaže sredstva da tvoja poruka stigne do što većeg broja ljudi. Oni, Dmitrij, za propagandu angažiraju svoje najbolje stručnjake i velike novce, a mi se suprostavljamo tome na amaterski, neorganiziran način.(...) Amerikanci su još i nepredvidljivi. Naivni, jer hoće da vjeruju. Šta je rekao onaj Bush, sjećaš se? Da je gledao Putina u oči i da je vidio da je iskren, ili tako nešto. I Macron je rekao da je vjerovao Putinu kada mu je rekao da Wagnerovi nisu njegovi. Oni vide ono što žele da vide. U svojoj naivnosti vjeruju u slobodu medija, misle da promoviraju neke ideale." 

Roman Puna linija je djelo koje otkriva (ne)snalaženje autora koji pripada onoj vrsti javno angažiranih pojedinaca koja je u izumiranju - humanih a pristojnih, zabrinutih a nemoćnih, pametnih a zapitanih, zabrinutih a usamljenih... Generacije čitatelja koje su odrastale uz Yu-rock uživaće u referencama na stihove iz pjesme Električnog orgazma ("Moje su nebo vezali žicom, po mojem mozgu crtaju šeme, hoće još jednu kopiju svoju, da njome vrate nestalo vreme."). Istovremeno, čitatelji skoro da mogu uživati u smiješnom nesnalaženju autora u vremenu TV rijalitija, u kojima se učesnici različitih "farmi" bez problema jebu pred kamerama. Pejićevo nesnalaženje u vremenu odomaćene nepristojnosti (poput moje prethodne rečenice) uzrok je njegovih komično loših opisa seksa, koji predstavljaju jedine nesupjele dijelove romana. 

No, zato će čitateljima Puna linija koji misle da znaju dosta o korijenima ruske agresivnosti prema Ukrajini otkriti i dosta podataka i historijskih činjenica koji razobličavaju malignu propagandu Kremlja. I ne samo to i ne samo kada se radi o aktuelnoj ruskoj agresiji na Ukrajinu: Pejićevo poznavanje skrivenih ili zanemarnih činjenica o Drugom svjetskom ratu čisti je dobitak za ogroman broj broj čitatelja ovog romana. 

Skrupuloznost koja krasi pristojne ljude nije bila prepreka Nenadu Pejiću da napiše roman koji se čita s užitkom, u dahu. Njegov stil, životno i profesionalno iskustvo, te znanje i promišljanje o ključnim temama i problemima današnje civilizacije otkrivaju autorski potencijal za koji bi bila prava šteta da ostane iskorišten u samo dva do sada objavljena romana.              

Senad Pećanin

Advokat