Paučina

Iz zatvorskih zidina uvijek se mogla iscijediti odlična, gorka, stresna priča, do sada neispričana, neka nova, o Kuduzu i Bademi, o nekim neznanim i znanim ljubavima i nesrećama. Ovu priču će nam ispričati Zaim Krtog i to onu kojoj je od samog početka sudbina da bude napisana (ispričana). Ona će do čitalaca doći čudnim i zamršenim putevima, ali o tom po tom.

Sijarić ispisuje lijepu rečenicu i njome stiže do Urfetove ženidbe. Kao da priča priču iz komšiluka, tako to krene, obično, a onda se izrodi u nešto što niko ne očekuje. Farzila lijepa ko malo koja mlada. Svadbovalo se i veselilo. Pa kad se i to završilo, dani su nastavili da se nižu, jednostavni i obični. Život je tekao jer to mu je osnovni posao, kao rijekama što je.

Sijarić tka kroz rečenice i on nam na takav način može ispričati i savremenu priču, a ona će opet mirisati na usmenu predaju i pripovijedanje pored vatre. Umije zanimljivo besjediti i odabrati šta je za priču, a šta nije. Dijalozi u Paučini su jasni i prirodni.

Zaimova ispovijed ispričana je znalački zbog toga da njemu olakša, a nama koji čitamo kaže, prenese svoj teret, jer ljudsko biće tuđa sudbina teško da može naučiti i ukazati da ne čini iste greške.

To da niko nije imun na ljepotu, stara je istina, koju će na svoj način spoznati i Zaim, u vrijeme kad ostane u kući sa ženom svoga brata, svojom snahom Farzilom.

Mehmed Đedović