Od iskona do beskraja

NAD RUKOPISOM „OD ISKONA DO BESKRAJA“

Da mi je ovaj roman došao na urednički sto i bez imena njegovog autora, naslutio bih i prepoznao da ga je pisala ženska ruka, ispisanog rukopisa, dakle vješta versifikatorica, obrazovana, ali i pobožna, govorljiva i razgovorljiva, energična koliko i osjetljiva, empatična osoba, koja ima dušu istetoviranu mnoštvom životnih otisaka, ali koja, uprkos svemu, i dalje u svijet, među ljude ne zna drugačije nego „osmijesima i dobrotom“. Prepoznao bih i da je to rukopis Rašide Muhić, pjesnikinje, produhovljene ličnosti, koja svoja osjetljiva čula u zadnjim godinama sve češće okreće ka nebesima, ka univerzumu. Njena rečenica je kratka, odsječna, jasna, čista i brzogrgoljiva kao bistar planinski potok koji, zaigran, jedva čeka da izžubori svoju priču, da iskaže svoje divljenje i ushićenje životu, i da se zahvalno stopi sa svojom rijekom. 

Uređujući njenu knjigu Vaše su misli vaše molitve, prethodno objavljenu u našoj izdavačkoj kući, upoznao sam ovu samosvojnu autoricu i izvan njene poetike, u svjetlu čitačice ljudskih duša, emotivnu i mudru, suosjećajnu i pronicljivu, brižnu i duboko humanu. Poslije te knjige prepune životnog iskustva, jednostavnih ali primjenjivih i djelotvornih psiholoških recepata za prevazilaženje najtežih oblika ljudskih strahova, briga, otuđenja, duševne boli i nesnalaženja u vremenu moderne svakodnevice, koje je podijelila sa svojim čitateljima, osjećao sam da bi sljedeći Rašidin rukopis mogao biti upravo roman – priča o ljudima koje svakodnevno susreće, promatra, analizira, radi s njima i pokušava ih saslušati, razumjeti i pomoći im. 

U osnovi je iskrena ljubavna priča, romantična naravno, kakve bivaju priče u manjim čaršijama udaljenim od velikih centara, ali ona je, koliko god lijepa, zavodljiva i uzbudljiva, autorici poslužila samo kao potka da ispriča mnogo širu i dublju priču – priču o životu, o smislu i besmislu, o visokim dometima, zamršenim putevima i univerzalnim vrijednostima ljudskog duha. Pričajući svoju priču, autorica će nas, kao na uzbudljivom putovanju, provesti kroz mnoštvo različitih situacija, navesti na razmišljanje, suočiti sa zagonetkama na koje još nisu pronađeni pouzdani odgovori, rasprostrti pred nas obilje primjera iz svakodnevnog života – sve da bi svojom jednostavnom, svakom od nas razumljivom filozofijom, uvjerljivo dokazala i naučila nas da je „izvorna priroda svakog čovjeka božanska, čista i puna ljubavi.“ Na nama je kako ćemo se tom ljubavlju otvarati svijetu i životu oko nas, koliko ćemo njenom toplinom ugrijati svijet oko sebe i svijet u sebi i kome dalje šaputati tu sveprisutnu, neuništivu tajnu od iskona do beskraja. 

U svakom slučaju, riječ je o knjizi kakvih nema puno u našem kulturnom prostoru, romanu koji će upravo zbog svoje filozofsko-poetične potke, imati svoje čitaoce i poštovaoce, koji će ga ne samo pročitati, nego mu se u raznim životnih prigodama vraćati i iščitavati ga. To mu iskreno priželjkujem, preporučujući ga za štampu.

Šimo Ešić