Mama će se vratiti

UZ TREĆI ROMAN SUADE BERNHARDT

U roman “Mama će se vratiti” sve je sumorno i teško. Teško je čak i klasificirati ga, ali ukoliko bismo radili tematsku klasifikaciju, onda je zasigurno riječ o porodičnom romanu. Mogli bismo ga svrstati i u historijski roman, jer svjedoči o jednom vremenu, teškom i turobnom za običnog malog čovjeka, koji i jeste u centru zbivanja ovog romana. Ukoliko se osvrnemo na našu bližu prošlost, o kojoj svjedoči radnja romana, uočit ćemo da se na Balkanu nije mnogo toga promijenilo. Kao da smo u jednom začaranom krugu iz kojeg nećemo, ne možemo ili ne znamo izaći. 

Radnja romana smještena je na područje Bosne i Hercegovine, zemlje iz koje je autorica otišla prije pedeset godina, i iako je skoro cijeli život provela na drugom kraju planete, domovina iz nje nikada nije izašla.  Sa koliko činjenica, jasnih prikaza, preciznih opisa nas uvodi u radnju romana i ostavlja mogućnost da se sa likovima saživimo, jasno je da je roman nastao kao ispovijest stvarnih događaja. Često autorica priču prepušta likovima romana i upravo ti dijelovi romana ostavljaju dubok trag koji budi empatiju i potrebu da se sa istima saživimo. Čitajući redove ovoga romana, apsolutno vjerujemo onome što autorica pripovijeda. To govori o izvrsnosti njezinog pripovijedanja, veoma uspjeloj gradnji likova čiji karakteri su nam vrlo bliski, poznati. Iako je glavni lik u romanu muškarac, rekla bih da je ovaj roman oda ženi, onoj koja podnosi, trpi, bori se i nikada ne odustaje. Možda je na Balkanu to i najveći problem, jer žene na Balkanu ne odustaju ni od boli, patnje, mučitelja, zle kobi, sve to podvodeći pod “takva je sudbina pa je valja trpjeti”. Jedino od čega žene na ovim prostorima najčešće odustaju je od samih sebe, kao da je to prirodno, normalno, nešto što im na leđa stave rođenjem. Žene u Asimovom životu su mučenice, one koje trpe muža pijanicu, oca i njegov tabijat, njegovu besu od koje se ne odustaje, ali od ženskog djeteta odustaje; žene koje trpe muževe koji ih tjeraju batinama, psovakama, svakim vidom zlostavljanja, ali one nemaju kuda da odu jer osim tog pakla za drugi svijet ne znaju;  žene koje su obilježene od očeva alkoholičara i majki koje su ih napustile, jer više nisu mogle trpjeti. 

Asim je lik koji ne postaje prototip svoga oca, alkoholičara koji je prokockao i život vlastite djece, niti prototip majke koja je čitav život mučenica. Asim izrasta u čovjeka, koji noseći na plećima traume teškog i  nesretnog djetinjstva, pokušava “zalijepiti” sve pukotine u životima majke Nurke koju je spasila smrt muža, ali samo od batina, a bijeda je nastavila da joj bude družbenica ostatak života. Pokušava svojom ljubavlju “zakrpiti” rane sestre Lejle koja se uz svu njegovu ljubav ne uspijeva izdignuti, pa iz nemoći kreće majčinim stopama. Lejla jeste na neki način prototip majke. Bijegom pokušava spasiti sebe, spasiti i druge od sebe. Bježi od Fudine ljubavi, jer misli da je nije vrijedna. Oskrnavljeno je njezino tijelo, a šta je to na balkanskoj ženi bilo vrijedno ako joj tijelo oskrnave. 

Književnica oslikava karaktere žena veoma plastično, vjerno, realistično, koliko god je to na momente mučno čitati. U svojim opisima događaja, karaktera likova, ne pribjegava nikakvom uljepšavanju. Prikazuje žene onakvima kakve one jesu stoljećima prikazane: mučenice koje su rođenjem osuđene da trpe, budu poslušne, spuštene glave, da služe. Da, žene su sluškinje: Bogu, ljudima, tradiciji, kulturi. Kada se na sve to pridoda siromaštvo u kojem su živjele, u siromaštvu djecu rađale, od ničega ručak stvarale, onda bismo mogli povjerovati da pakao i nije tamo negdje, u nekom drugom svijetu. Pakao ženu na Balkanu dočeka rođenjem i ona ga proživi prije smrti. 

Sigurno bi nam ovu rečenicu potvrdio i Asko (Asim) koji je osjetio patnju majke koja preživljava muža pijanicu da bi dočekivala sina alkoholičara i kockara, mamu koja ga je rodila, a od poroda ruke podigla da bi sačuvala to što je od nje ostalo. A šta od žene ostane kada i djecu mora napustiti? Asko sve to razumije i traži opravdanja u njihovoj patnji. Nena se rođene kćeri “morala” odreći zbog muževe bese da bi prigrlila njegovu vanbračnu kćerku. Lejla preživljava najstrašnije i najmučnije što žena može doživjeti: maltretiranja, ponižavanja, silovanja, i na kraju sve to “pripiše” vlastitoj krivici jer “ da nije tražila sigurno ne bi ni dobila”. Od tog prsta koji su uporno upirali u nju, bježi u sljedeći krug pakla iz kojeg je na kraju ipak ljubav spašava.

Nevjerovatno je da su sve te mučenice od svega proživljenog najviše strepile od tog prsta svjetine uperenog u njihovo lice i rečenice “šta će narod reći”. To govori o dubokoj ukorijenjenosti nasilja u sve pore našega društva. Biti nasilnik bilo je nešto što se podrazumijevalo, jer “da nije tražila…” Žena je morala trpjeti i svaku modricu skrivati kao vlastitu sramotu, poraz, nesposobnost da ispunjava zahtjeve mučitelja. Ovo je tema koja se posebno aktuelizirala u skorije vrijeme pa je uloga ovoga romana time i značajnija, jer otvara mnoga pitanja koja se stoljećima na Balkanu nisu glasno izgovarala.

Ova dirljiva i na momente mučna priča, sposobnošću spisateljice, drži nas prikovane za svaki redak. Nadamo se da će na kraju opravdati onaj naslov  “tračak nade”, ali kako stranice odmiču spoznajemo sve etape pakla koji čini mi se ima mnogo više krugova nego što ljudski um može dokučiti.

Radnja romana, iako pričana hronološki, ipak ima svoje prekide i vraćanja na ono što se desilo kao da se glavni lik prisjeća pakla koji je preživio. Rekla bih da je ovo roman sjećanja. U romanu lirski subjekt priča priču kao da želi zapisati svaku trauma, a nakon što priču završi, zatvoriti stranice i zauvijek ostaviti iza sebe svu zlu kob koju je preživio. Slika dječaka-dečka, vojnika koji kreće na prvo svoje putovanje koje će označiti da je eto i on odrastao, teška je i sumorna. Dok grli staramajku, briga što je ostavlja samu iscrtala je neke nove linije na njegovom ionako izmučenom licu. Nema majke, nema ni njega mučitelja - oca, ali nema ni njegove prve ljubavi – Nusrete. Baš kada bi se ukazao tračak nade da će jednom i on biti sretan, nad njegov život nadvije se sumorna prošlost. On je bio “obilježeno dijete” roditelja propalica, a Nusreta je bila jedinica imućnih i uglednih roditelja. I nema te ljubavi koja je mogla napraviti premosnicu između ta dva svijeta koja su duboko podijeljena. Kako se u narodu kaže “nesreća nikada ne dolazi sama”, u ovom romanu nesreća nikada nije ni odlazila. Žene su one koje su poslušne, povinuju se svemu što im život donese i žive u svom sužnju, i one druge koje iz tih sužnjeva pokušavaju pobjeći, pa u još strašniji upadaju. 

Trgovina ženama i djecom mučna je priča kojoj i danas svjedočimo. Uprkos zakonima i svim mjerama koje se preduzimaju, ovom problemu se ne nazire kraj. Oduvijek su tome posebno podložne zemlje u tranziciji i zemlje sa visokom stopom siromaštva. A mi smo oduvijek ispunjavali sve uvjete. Kada se tome pridoda neupućenost, neobrazovanost likova iz romana, onda je razumljivo zašto su bile lahak plijen kriminalnim organizacijama. Iskoristivši njihovo beznađe, izgubljenost i želju da iz tog pakla izađu, lahko su im oduzimali slobodu koju nikada nisu ni imale. Ono što su preživljavale, teško može stati u riječ sadizam. Mnogo je to strašnije i bolnije. Uzimali su im dio po dio: dostojanstvo, volju, emocije, na kraju kada bi dostigle stadijum biljke uzimali su im organe, a onda i goli život. Koliko god prizori bili strašni, spisateljica nam jasno poručuje: ne smijemo okrenuti pogled ustranu. Suočavajući se sa golgotama koje su preživjele, jedna žena koja sa drugog kraja svijeta pamti i opominje, bilježi i svjedoči kako bismo gradile neke nove svjetove u kojima će žena biti ravnopravna u svim sferama društvene zajednice.

Roman završava onako kako priželjkuje svaki čitatelj – zlo se sudbinski kažnjava, a dobro pobjeđuje. Poruke koje spisateljica šalje i koje proizlaze iz teksta romana slave etičnost, upornost, ljudskost u svakom smislu te riječi. Ovaj porodični i sentimentalni roman nikoga neće ostaviti ravnodušnim te od srca preporučujem izdavaču objavljivanje romana. Sigurna sam da će roman  “U očima tračak nade – Mama će se vratiti” doprinijeti kvalitetu i svježini bosankohercegovačke književnosti.

prof. Munira Kovač-Devlić

Sarajevo, 10. 3. 2025.