Ljubav na Miljacki

UMJESTO PREDGOVORA

SA SUZAMA U OČIMA, PRED SAFETOVOM POSLJEDNJOM

KNJIGOM „LJUBAV NA MILJACKI“

       Jednom prilikom, u tihom razgovoru sa rahmetli Safetom o jednom od mojih rukopisa, dok je on, pomalo sumnjičavo, slušao kako se prvi put protivim njegovom savjetu, smireno je rekao: „Ti si slobodan na svojoj njivi da siješ šta hoćeš, a ja kao amidža i saosjećajni kolega po peru mogu samo da brinem kako će ti roditi“.

         Takav je bio naš Safet - tih i staložen, s onom mudrošću koju život daruje rijetkima. Kako je znao razumjeti ljude, tako je razumio i svijet oko sebe, pretvarajući svakodnevicu u duboke, pronicljive priče. Još kao dijete, zavolio sam ga provodeći ljetne raspuste u Godijevu i na Žilićima, uranjajući u bogatstvo bihorskog pejzaža koji je često i bio tema njegovih ranijih romana, ali i naših dugih razgovora koji su mi ostali urezani u sjećanje. Vrijeme nas je potom razdvojilo, pomaknuvši sa rodnih gruda, no književnost nas je uvijek spajala, i zbog toga osjećam duboku radost i ponos - jer Safet nije bio samo pisac; on je bio učitelj, onaj tihi vodič i mentor mnogim mladim piscima, uvijek ih potičući da traže autentičnost i ne boje se izazova.

         Njegovo pero, precizno poput hirurškog noža kojim je maestralno rezao slojeve života, iznoseći na površinu istine o ljudskoj prirodi i društvu i gradeći mostove između osjećanja i svijeta ideja, kroz „Ljubav na Miljacki“ vraća nas u najmračnije trenutke agresije na BiH - vrijeme „zla i poganštine“. 

         Ovo nikako nije samo još jedna priča o ratu - to je duboko promišljanje o ljubavi koja cvjeta i u najmračnijim vremenima, o pravednosti koja posrće, te o vjeri u svijetlu budućnost uprkos svemu. Safet je, kao i uvijek, uspio da spoji bolnu stvarnost s ljepotom riječi, ostavljajući nas s mislima koje će odzvanjati dugo nakon što zatvorimo knjigu.

         Pročitao sam „Ljubav na Miljacki“ sa suzama u očima, često grcajući, jer me Safetovo vješto pripovijedanje neprestano vuklo nazad, u vrijeme kada bijah i sam jednako mlad kao i njegovi akteri, i vjerovah da je svijet ipak dobar, ili barem nije sasvim izopačen. U vrijeme kada se dobrota u ljudima još ne bješe naskroz rasplinula i pogubila, kao što se zbilo u godinama koje su pristizale, zbog čega ratne rane još ne zacjeljuju.

         U današnje vrijeme kada nas, čini se, uče da zaboravljamo govoreći kako će vrijeme, ionako, sve da izgrize, Safetova „Ljubav na Miljacki“ je stostruko vrednije djelo, jer ne smijemo zaboraviti neizmjernu ljubav između Admire i Boška, koju Safet vješto i neumorno tka kroz slike koje prosto slome čitaoca, a kojima u potpunosti razotkriva sjaj i tamu tog nesretnog vremena.

„Jednom ga u gorskim visinama tako spopala neka radost i mahnitost pa, držeći je prigrljenu, stane iz glasa vikati: „Aaaaa planine! Romaanijooo, Jahoriinooo, Igmaneee, Bjelašnicooo...! Ja volim Adicuuuuu! Vooliim jeeeee“, našto mu vrleti odgovore: „... Voooliiiiim jeeeee!“

Sluša ona pa će na to i sama: „I ja volim Bataaaaa! Voooliiiiim!“ A vrleti uzvraćaju: „...Voooliiiiim!“

         Koliko god da se crni oblaci rata nadvili nad Admirom i Boškom, ljubavlju ispunjenima, Safet u svojoj knjizi snagom prepoznatljivog izraza uspijeva da nadvisi tamu i bol, poručujući da ljubav, u svojoj tihoj, ali nepokolebljivoj snazi, može nadvladati svaku izopačenost, istovremeno nas podsjećajući na jalovost i besmisao svih nametnutih vrijednosti u doba zla, kada ljudske sudbine bivaju obilježene bezdušnošću i nasiljem. 

         „Koračali su kao da su pošli onako u šetnju, do na obalu rijeke, talasanje vode da gledaju, i ljeskanje valova na jasnu majskom suncu pred zalaskom. A rijeka je tamo šumjela kao da ih priziva i bodri, ulijevajući im smjelost i sigurnost. Uz nju, bodrilo ih je i toplo, i sad pri zalasku jako majsko sunce sa sjenovitih gorskih kontura na zapadu.“

         „I osu rafal, na koji se brzo uzvrati paljbom. A njih dvoje... Ostali su ležati jedno uz drugo pri mostu kao neko njegovo ojačanje, prkoseći tu svem ljudskom zlu i poganštini. Tako prisno zbliženima, mnogi im je očevidac i ovdje, u lokvi krvi, samrtničkom hropcu i agoniji, smrti, na neki način pozavidio.“

         Sa suzama u očima, roman „Ljubav na Miljacki“ preporučujem svima na čitanje, jer nam je u njemu Safet ostavio poruku sa kojom je i živio - da je ljubav iznad svega. Vječna i nepobjediva.

Adnan Sijarić, književnik