Libertalija - Put bez povratka

KOLIKO NAS PROŠLOST OBLIKUJE?

(Recenzija romana)

Roman Libertalija – Put bez povratka doživjela sam i kao profesor književnosti i kao zaljubljenik u priču. U njemu prepoznajem pažljivo oblikovanu strukturu, dosljedan stil i narativnu jasnoću, ali i onu toplu stranu koja osvaja čitaoca, tjera ga da se vraća, da zaboravi vrijeme i da iznova „uđe“ u svijet gusara i Kariba.

Sudac, kao centralni lik, od početka me osvojio suprotnostima unutar sebe. Možda sam podlegla romantičarskom u sebi, ali doživjela sam ga kao svojevrsnog morskog Robin Huda – čovjeka koji dijeli plijen, ne gomila za sebe, a opet nosi tamu osvete i tvrdoglavi kodeks vlastite pravde. Njegova grižnja savjesti zbog Rosalin i Bartola, ali i upornost da kazni izdajnike, čini ga nevjerovatno uvjerljivim i „stvarnim“. U tome leži snaga romana: ništa nije jednostavno, ništa nije isključivo crno ili bijelo.

U kontrastu s tim složenim likovima, Džil i Marjo djeluju gotovo idealno – predobri, skladni, složni. Ali upravo taj idealizirani sklad unosi balans, kontrapunkt spletkama, izdaji i pohlepi. Cijeli roman tako gradi vlastitu unutrašnju ravnotežu, podsjećajući nas da život, pa i književnost, uvijek počiva na izmjeni svjetlosti i tame.

Posebno cijenim način na koji autor održava stil: osjećaj je da su svi romani pisani u jednom dahu, s istom snagom pripovijedanja i dosljednošću u tonu. Napetost je pažljivo dozirana – čitalac je vođen kroz neizvjesnost, ali bez straha, u atmosferi kakvu prava avantura treba da ima.

Ipak, roman ne govori samo o gusarima. Dok čitam, osjećam kako me neprestano vraća na pitanje: koliko nas prošlost oblikuje? Koliko nam ona određuje vrijednosti i odluke? Kao profesor, i sama u svojim pričama često pokušavam pokazati da je prošlost ključ za razumijevanje sadašnjosti, pa mi je ova dimenzija romana bila posebno dragocjena.

Osim toga, radost mi je bila pratiti kako knjige, znanje i nauka prirodno ulaze u tekst, ne kao ukras, već kao uvjet svake smislene i sretne avanture. Samo načitan autor može pisati ovako uvjerljivo, a ova pripovijest to stalno potvrđuje.

Libertalija – Put bez povratka je roman kojem se vrijedi vraćati – ne zbog iznenađenja u završnici, već zbog slojeva, stila i užitka u jeziku. On uspješno povezuje povijesno i savremeno, prošlost i sadašnjost, i lako katapultira čitaoca iz jednog vremena u drugo.

Zbog svega toga, ovaj roman ne vidim samo kao pustolovno štivo, nego i kao vrijedan literarni tekst koji balansira između uzbuđenja i promišljanja, između priče i znanja. U njemu sam pronašla i čitalačko zadovoljstvo i profesionalnu potvrdu da književnost može, i mora, biti most između prošlosti i sadašnjosti.

Amela Isanović