Ko zna šifru

U POTRAZI ZA SOPSTVOM
Nad romanom Ko zna šifru Milene Letić

Roman Ko zna šifru Milene Letić pokušava da odgonetne sve one naoko jasne a u suštini duboko u teško odgonetljive šifre zatomljene silnice koje balkanskog čovjeka, na ruševinama jednog sna i jedne države, potkraj dvadesetog i početkom dvadeset prvog vijeka, pritišću sa svih strana i razjedaju mu dušu. Ma koliko se trudili da teret svakodnevice skinu sa sve slabijih pleća, junaci ove uzbudljive, razuđene priče, koja ima obilježja ljubavnog, psihološkog, socijalnog, pa i akcionog (možda je bolje reći: krimi) romana, osuđeni su da žive sa nametnutim im strahovima, nesporazumima i često nepremostivim unutrašnjim duševnim lomovima, koji su, između ostalog, posljedica preživljenog rata i svojevrsnog „tranzicionog mira“ čija je glavna karakteristika otuđenje koje od obeznađenih ličnosti u obeznađenom mnoštvu stvara pusta ostrva. Nagle promjene u ličnom i društvenom životu, prikazane na mnoštvu uvjerljivo oslikanih detalja, dovode do rušenja ustaljenih moralnih i drugih vrijednosti na kojima se zasnivao cjelokupni život čovjeka podložnog tradicionalnom shvatanju društvenih odnosa.
Kako se u novim okolnostima snaći? To je možda i suštinsko pitanje na koje roman nastoji da na nenametljiv, indirektan način odgovori ili da bar ponudi puteve kojima bi se moglo stići do makar djelimičng odgovora.
Od prve rečenice (Gradska buka i vreva ne posustaju.) čitalac ulazi u vrtložni ambijent u kome prati život dvoje ljudi u zrelom životnom dobu koji smisao opstajanja traže i u ljubavi. Glavni junak romana Aljoša Alečković ne može da se prilagodi dinamici društvenih promjena, on zapravo i ne shvata sasvim šta se to oko njega događa. Vesna Stojanović u sudaru sa svakodnevicom često se „sudara“ i sa samom sobom. Oni su književnici, svako od njih život i situacije u koje ulaze doživljava na svoj način, pa je razumljiv i meditativni ton romana koji prati slijed suprotnosti, unutrašnja događanja, previranja u dušama u vremenu dehumanizovanih odnosa, nesklonom ljubavi, nečemu što bismo mogli nazvati plemenitim ponašanjima, ili razumnoj, međuljudskoj komunikaciji. U takvim okolnostima, vrijeme i prostor u kojem je autor rođen i živi, ljudi koji ga okružuju, breme društvenih lomova koji u čovjeku ostavljaju dubok trag, postaju okosnica romneskne strukture koju, zahvaljujući vještom uobličavanju zanimljive pripovijedne niti, čiji se razgranati rukavci skladno stapaju u funkcionalnu cjelinu, sigurna spisateljska ruka svodi u literarnu tvorevinu za koju, sa sigurnošću, možemo tvrditi da je roman ovog vremena, kakav danas traži čitalac.
Savremenim postupcima Milena Letić svoju priču stalno dinamizuje i tako veže čitaočevu pažnju od prve do posljednje stranice. Čini to dodavanjem novih informacija u gotovo svakom novom pasusu, pripovijedanjem paralelnih priča, interpoliranjem priče u priču, fragmentarnom gradnjom fabule koja se stapa u kompaktan mozaik, te drugim postupcima svojstvenim savremenim proznim djelima. Zanimljivosti doprinosi i vrcav, smislen dijalog, a svakako treba istaći i stvarnu ili fiktivnu dokumentarnost koja doprinosi uvjerljivosti naracije.
Glavni i sporedni likovi u ovom romani vajani su prvenstveno suptilnom psihološkom karakterizacijom, njihovim nastojanjem da mišlju stignu tamo gdje ne mogu fizički biti prisutni i postupcima za koje oni sami traže opravdanje, ne vodeći mnogo računa o tome koliko je to podudarno sa ošteprihvaćenim društvenim normama. Svako od njih nosi svoje breme na svoj način, jer takozvani običan, mali čovjek u svom životu i sudbini koja mu je dosuđena vidi svoj svijet, svoj kosmos, u koji nastoji da se sakrije od – nazovimo ih tako – istorijskih kretanja koja sve pred sobom lome. Pisac od pojedinačnih sudbina, što potvrđuje i roman Ko zna šifru, gradi univerzalnu priču, protkanu umjetničkom istinom, gradi zapravo svijet u kome će čovjek pokušavati da nađe sebe i da se, u tom ambijentu, miri sa samim sobom i svijetom čiji je dio čak i onda kada osjeća da mu ne pripada cijelim bićem.
Milena Letić nije pala u zamku da pokuša čitaocu „otključati“ i protumačiti šifru na osnovu koje bi se moglo bar zaviriti u sopstveni život ili u teško objašnjivu svijest kolektivnog bića (ako te svijesti uopšte ima i ako je moguće u nju prodrijeti). To, uostalom, i nije zadatak pisca; njegovo je da ukaže na spoznaju da treba tragati za odgonetanjem šifre, prvenstveno zato da bi nam život bio smisleniji. I zbog toga treba vjerovati da će roman Ko zna šifru imati svoje čitaoce i zato mu treba poželjeti sretan put u čitalište.
Ranko Pavlović