Kad te kletve stignu

Prvjenac Adise Bečiragić «Kad te kletve stignu» nagrađen je godišnjom nagradom za debitanstki roman.

BOSANSKI JOB JE – ŽENA!

(Osvrt na rukopis Adise Bečiragić: KAD TE KLETVE STIGNU)

Nije moguće pobrojati sve primjere u svjetskoj književnosti koji se oslanjaju na biblijsku matricu priče o nesretniku Jobu, varijaju je, oponiraju joj, pokušavajući uvijek samo jedno: razumjeti smisao beskrajnih i preteških patnji i gubitaka kojima je Stvoritelj podvrgao Joba, gotovo idealnog čovjeka, čovjeka bez grijeha, Božijega stvora u čijoj duši nema mjesta ni za misao o grijehu i zlu. Kako se može razumijevati i tumačiti Božija Promisao u takvome primjeru ? Nikako. Oplakali smo mnoge bliske i voljene osobe a da nismo mogli razumjeti zašto njega, a ne mene, zašto on a ne neko treći, stoti, neko u čijem bismo načinu življenja i postupcima moglo prepoznati barem zrnce onoga što je Svevideći našao kao dovoljan razlog da paćenika podvrgne nepojmljivim mukama, mučenjima i bolovima, i tijela i duše.

Na to pitanje čovječanstvo još nije našlo odgovora, a ako mu se u evropskoj umjetnosti pripovijenja iko donekle primakao, onda je to austrijski pisac Jožef Rot, svjestski poznat po ekraniziranom romanu 'Radecki marš'. Njegov kratki roman 'Job' sugeriše odgovor kojeg je ljudska duša spremna radosno da primi.

Bosanski Job je žena.

Svaki će čitalac, svejedno da li ekspert ili laik, ovaj roman Adise Bečiragić doživjeti kao autentičnu, dokumentarnu i na dokumentaran način zabilježenu i potom ispisanu istinitu životnu ispovijest Bosanke Merse, svejedno iz kojeg bosanskog gradića, mahale, čaršije, sela ili grada. Priči njenoga života nije moguće ispustiti iz ruku dok ne dođemo do posljednjeg u njoj ispisanog slova. Porodične ruševine, survane i prije nego smo se rodili, ruševine od porodica, nastale u trenu, pred našim očima, kao poslije zemljotresa, nastaju i defiliraju pred našim očima tako snažno i uvjerljivo da autoru nije lako – pri susretu s čitaocem, u usmenom razgovoru – dokazivati de je sve napisano fikcija, plod piščeve mašte i čitalačkog znanja iskustva, fikcionalna književnost, a ne ono što danas nazivaju 'fakšn' kad žele da označe književno djelo dokumentarno-reporažnog tipa.

Ne smijemo čitaocu prepričavati Mersine patnje. Dvadesetak ljudi kojima sam dao na konsultacijsko čitanje ovaj kućni primjerak romana Adise Bečiragić 'Kad te kletve stignu' potvrdili su moje osjećanje i mišljenje da se radi o remek-djelu naše savremene književnosti. U vremenu kad niko ni sa jednim promilom sigurnosti ne može kazati hoće li preživjeti naša domovina/država i njen bosansko-muslimanski narod Bošnjaci, ili će se kroz buduća stoljeća 'istopiti', nestati, zaboraviti svoj bosanski jezik, po svjetskim bibliotekama, u nekim znanstvenim radovima ili u njihovim fusnotama, ostaće zapisano da je na Balkanu postojao jedan maleni narod, od čije su književnosti preživjele samo one tvorevine koje govore o patnji bosanske žene. Poneke od njih, začudo, i zapisane ženskom rukom: lirsko-epska balada 'Hasanaginica', nepoznatog autora (1774), 'Brodska cesta bb' Medihe Selimović, još uvijek nedovoljno poznate bosanske spisateljice iz Austrije – i 'Kad te kletve stignu' - prvijenac a remek-djelo ! – Adise Bečiragić. U nekom boljem svijetu, ovakva tri djela – od kojih se ne smije odvajati ni sasvim neknjiževna stvar: tragedija žena Podrinja i Srebrenice! – njihovim autorima i narodu iz kojeg su potekle osiguravala bi trajanje u vječnosti.

Abdulah Sidran

Adisa Bečiragić: Kad te kletve stignu

(Preporuka)

Roman Adise Bečiragić Kad te kletve stignu pripovijeda o životnom putu jedne osobe, žene Merse, koja se čitava života nastoji izmaknuti ispod prokletstva, ispod očeve kletve (harama). Naime, sve je počelo u kući Avde Mehinagića, tešanjskoga hadžije, imućna i uznosita čovjeka koji je svoje najdraže dijete, još nepunoljetnu kćerku Mersu, bespovratno "otjerao" od kuće. Uputio ju je odmah u Sloveniju da sakrije sablazan za uglednu kuću, da rodi dijete koje je gazeći i vjeru i običaje Mersa dobila "silovana" od nekoga kojega neće odati iz straha i iz istoga patrijarhalnoga obzira i mraka prema ženi i moralu. Zatim je njezin "najdraži" babo udaje u Doboj; u ugovorenom braku daje je Adilu, željezničaru, čovjeku seljačkih manira, s jednim propalim brakom iza sebe, sklonom pijanstvu, kocki i brakolomstvu.

Od tada Mersin život ima tek male periode sreće, jer što se više bori i izmiče sudbinskoj kletvi, fatalnoj krivnji, prešućenoj istini, očevoj oporosti da jednom sasluša svoje dijete i povjeruje mu, što se, dakle, Mersa više izmiče običajnim obzirima javnosti i na vani se pokazuje suverena i neuzdrmanom, sve se više na nju sručuju nove nesreće i zla za koja nije kriva, te ona iznutra sve više postaje lomljiva i razočarana.

Između krivnje i kazne, između ljubavi prema najdražem biću i pritiska ponosa i "dobroga glasa" koji tu ljubav izopačuje u odbacivanje i prokletstvo, između oca koji ju je prekrižio, nesposobna i mekušca muža i tračerske okoline koji se ne uživljavaju u nesreću drugoga, nego drže samo do sebe, svoga imena i svojih prohtjeva, i sama Mersa nema izbora – ponaša se po sličnim načelima. Bori se, brine za obitelj i djecu, od Doboja do Travnika, od posjeta i depresija sa sinom u zeničkom zatvoru, do usmjeravanja obitelji, uz pomoć majke, na rad i zaradu u novoj trgovini. Ali ne uspijeva izići ispod bremena zla, Božjeg i ljudskog determinizma, očeve kletve i zatvorenoga svijeta osobnih tajni i porodičnog, begovskoga ponosa.

Poput kakvog trilera Adisa Bečiragić nas okupira Mersinim životom koji upada iz nevolje u nevolju, i svaki put kad se misli da će svanuti miran dan i njezin život napokon krenuti u suglasju s njezinim čežnjama za srećom, na tu lijepu i dostojanstvenu, gospodsku i hrabru ženu obrušava se još veće zlo, i to uvijek zlo njezinih najbližih. Život je to laži, intriga i prokletstva, život između halala i harama, život između šutnje o najbitnijem i žuđenoga oprosta koji jedini može vratiti poštovanje i ljubav. Tragedija za tragedijom, sve do one najgore kada Mersa, svojom, "majčinskom rukom", usmrćuje onoga koga je najviše ljubila, za koga je živjela, a komu je, sve iz ljubavi i obzira, nanijela životnu nesreću, ubija sina.

Roman Kad te kletve stignu čita se u dahu. Bečiragić uspijeva kratkim rečenica i brzim izmjenama radnji i dijaloga, te sažimanjem kroz pučku mudrost i izreke, predočiti nam patrijarhalni svijet Bosne od šezdesetih godina prošloga stoljeća do nedavnoga rata. Može se učiniti da je taj svijet nestao. Vjerojatno i jest. No, zasigurno nisu nestale nesreće i muke, čežnja za ljubavlju i neotklonjivo prokletstvo koje se navaljuju na ljude, na žene, na pojedince. Haram i halal, prešućena i izgovorena istina, očeva krutost i majčina briga, lažni obziri prema zlu i grijehu najbližih, nenadano izopačenje dobroga čovjeka u zloga, i ona neprolazna tema kojom su se bavili i veliki romani, tema zločina i kazne, pitanja su na koja nas Bečiragić "nagoni" da mislimo i "preturamo" vlastite biografije.

Ako je, dakle, ovo roman o svijetu koji je nestao, kojega još rubno živimo ili samo u prisjećanjima, mi smo u čini se, ipak, još uvijek dio toga svijeta. Mi smo njegovo naslijeđe. Roman Kad te kletve stignu privlači nas svevremenim i danas aktualnim pitanjima, posebno neizmjernom količinom patnje glavnoga lika i traži od nas suosjećanje, preispitivane temeljnih životnih postavki. Uz to, Adisa Bečiragić piše jezikom koji je tako blizak našoj (srednjo)bosanskoj kolokvijalnoj, svakodnevnoj konverzaciji. Jezik je plastičan, slikovit, jezgrovit, jezik ljubavi i kletve, jezik nesreće i čežnje, jezik zločina i kazne, jezik nade i vapaja za ljubavlju, jezik očeve i djevojačke kletve, jezik majčine suze, jezik običnih dana i običnih ljudi; u konačnici to je jezik koji se suočava s jednom od najvećih tajni ljudskoga postojanja: zašto zlo; zašto toliko zlo pada na krhka ljudska, djevojačka, ženska ramena; zašto nas kletve naših najbliži stižu...?

Roman Adise Bečiragić preporučujem za objavljivanje. Čini mi se i da je vrlo prikladan za dramatizaciju i film.

U Sarajevu, 16. 7. 2017.