Hilmija

Šta god da je, nije zmija

(Adnan Sijarić: HILMIJA, recenzija)

Od tada, iz dana u dan, sjećanja me razdiru, probadaju dušu i utrobu. Potrošene mukom i teretom, kosti mi škripe i žuljaju, a ja neprestano molim Boga da me oslobodi, da me obraduje smrću. Bezbeli, nije lahko umrijeti kad si prepun jeda i tuge. Umire se tek kad si rahat sa svime, kad ništa više ne traži duša. Eh, blago mrtvima! Ništa ih više ne muči, nijedan zekat ih ne satire, jedino pomen koji spomenu nakon njihove smrti... ali ni to više nije vrijedno ni  prebijene pare.

A onomad si mogao ostati u Tuzli, kad te iz vojske svrnuše...

         Između ostaloga važan je i kontinuitet stvaranja, a Adnan Sijarić svaki dan diše sa svojim pričama i likovima unutar njih. Važno mu je da ispriča priču i pusti je niz vodu, a gdje će je voda odnijeti o tome ne razmišlja. Kada je priča gotova njemu je u mislima druga tema i drugi likovi, i sve u krug. Život teče, a ovaj autor, bez srkleta i reklame ispisuje neke od najboljih tekstova.

         Odmah nas uvlači u središte priče vješto zaplićući i radnju i likove. Lijepom i jasnom rečenicom, produhovljenom i mudrom, on kao autor se ne miješa do onoliko koliko je neophodno, da čitaocu ispriča koliko mora biti ispričano.

Ima li nade za Hilmijinu Halimu?

         Ovaj put se Autor dohvatio malo drugačijeg ambijenta, karaktera i likova, ali gdje god se maknemo ljudi su slični. Do sada se u svojim tekstovima bavio onim oko sebe, crpio je priče iz Korajskog vjetra i zalaska sunca. Ovaj put poseže za očevim sjećanjem, pa na tim temeljima gradi. Toliko mekše i drugačije, toplije nego li neki drugi autori koji su se bavili istim ambijentom i narječjem. Graditelj je isti, on umije načiniti priču, voditi je, a kroz likove oslikati prave muke i žive ljude. Suze njegovih junaka su slane i bole. Adnan je u više navrata ispričao sjajne priče koje bi bez njega i njegovog spisateljskog dara ostale u tišini, a to bi zaista bilo šteta.

         U kratkim pasusima, sa malo riječi pisac uspije nadomjestiti ono što bi neko naširoko i nadugačko besjedio. Opisi su realni, zaokruženi i smisleni. Pjesnički sažeto, sa što manje riječi Adnan Sijarić priča velike priče, koje bi, eventualnim proširivanjem i dopunom samo otupile oštricu, a njegov stil odvele na drugu stranu.

         Glavni lik je Hilmija nijem od rođenja, ali najbistrija glava u selu, ili se priča najbolje vidi iz perspektive onoga koji se pomirio sa tišinom u sebi. Kod Adnana je manje/više i to baš lijepo, živi sa onim što nam on priča.

         Priča odluta u stotinu rukavaca, svi na mjestu, doprinose kvalitetu teksta i daju realniju sliku svijeta o kojem autor pripovijeda. Zvoni selo od graje, škripi od snijega, valja se od tuče i sitnih pakosti, cikti od ciganske čerge...

         Sijarić je na porodičnim tragedijama vičan ispričati neponovljive rečenice. Detalj je ključan u svakoj priči, a kod njega detalja ne nedostaje, jednako kao i neobičnih likova i događaja. I ništa se ne događa slučajno mada se to u nekom momentu može učiniti.

         Ima nesto klasično u njegovim tekstovima, u rečenici pa i u gradnji priče, nešto što je vjerovatno rezultat njegovog čitanja, odrastanja i vlastitih iskustava. On je jedan od onih pisaca koje pronađete i onda krenete da iščitavate sve što je napisao. Nije nametljiv, ne reklamira se, čak je i na društvenim mrežama tih... 

         Kao neko ko dosta čita, a u nekoj mjeri i piše o knjigama, svjedočim da je Adnan Sijarić odličan pisac i da njegove knjige treba čitati. Nisu to obimom goleme knjige, ali sadržajem zaista jesu. Po vokaciji mi se čini da je pjesnik u prozi, ali to i nije toliko važno.

         Njegov vlastiti nemir ga doveo u književni tekst i tim dolaskom književnost je na dobitku.  

         Nije ga strah završiti priču onako kako se ne očekuje. Nema sretnih završetaka, a većina današnjih knjiga nas čitaoce pomalo i lažu, ali ova i ovakvi autori ne.

         Kratki roman Adnana Sijarića “Hilmija”, porodična je drama koja je dočekala da bude ispričana kroz pero ovog autora i on je to uradio onako kako najbolje zna i umije. Ostat će ova priča na policama biblioteka da se čita i nakon nas, jednako kao i sve knjige Adnana Sijarića.

Sa srećom i njemu i nama koji ga sa radošću čitamo.

Živi i zdravi bili.

Mehmed Đedović

Januar, 2025. godine