Doba nevinosti

 Autorica je za ovaj roman dobila Godišnju nagradu IK "Bosanska riječ" - AUTOR GODINE.

U  POTRAZI ZA SREĆOM

Roman Doba nevinosti autorice Nisvete Šabić-Grabovac kompozicijski je realiziran u pričama koje se uzajamno prepliću. Roman se sastoji od dvadeset i pet manjih poglavlja, kroz koje je ispričan jedan tužni ljudski život, historija jedne porodice, jedne ljubavi, odrastanja, sazrijevanja, zatim ratni period, koji uništva svaku mogućnost da čovjek bude sretan. S jedne strane, ovo je priča o društvu, o patrijarhalnoj kulturi, ovo je priča o ženi, njenoj neprestanoj borbi za život, u društvu u kojem je ona prisiljena da trpiti, najprije psihičko, kasnije i fizičko maltretiranje. S druge strane, ovo je priča o porodici koja se raspada, porodici koja vremenom prestaje da postoji. Također, roman donosi i priču o potrazi za utočištem, odnosno neprestano nastojanje „ostavljene“ djece da se pronađe sigurna kuća, da se izgradi dom u kojem će ljubav biti pokretač života. Kroz roman se izdvaja nekoliko ženskih likova koje su primorane na konstantnu borbu za vlastiti opstanak, koje su u neprestanoj potrazi za boljim sutra, ali također, riječ je o ženama koje vode i svoju unutrašnju borbu. Ženski likovi koji se izdvajaju su Amira (glavna junakinja), njena majka Emina, prijateljica Ana i donekle lik nane koji nije ocrtan u prvom planu, ali je neprestano prisutan na razini cijelog romana. Ove žene jedino što žele jeste da budu sretne, a to im teško polazi za rukom, te je na razini cijelog romana prikazan ljudski udes, sa posebnim akcentom na liku Amire, kao one koja i donosi ispovijest. 

RomanDoba nevinostipisan je u prvom licu, smjenjuje se prošlost i sadašnjost, te je centralna priča Amirina ispovijest, a traume koje ova žena nosi još iz djetinjstva pokretač su cijele radnje. Sve ono što Amira, glavna junakinja romana, ne može da izgovori, ona zapisuje i te bilješke ostavlja u poštansko sanduče prijateljice koja je jedina može (i želi) razumjeti. Amirino pisanje, odnosno otvoren govor i prisjećanje na mučne stvari iz prošlosti, zapravo su njeno suočavanje sa traumom. Pisanje je njen spas, jer ona to mora kazati, ona mora iz sebe „izbaciti“ i sa drugima podijeliti svoju nesreću, dok je, s druge strane, pisanje i njeno suočavanje sa sobom. Ona piše, saopštava (prvenstveno sebi, pa tek onda drugima) sve ono što nikome glasno ne može kazati. Njen cilj jeste da njena priča ne bude zaboravljena, da ostane zapisano sve što je proživjela, odnosno preživjela. 

Ovaj roman temeljen je na ispovijesti, odnosno dnevničkim bilješkama koje Amira skoro da svakodnevno ispisuje. Ona prikazuje ljude i događaje iz svoje neposredne blizine, svoje sredine, uz to ona govori i o svojim osjećajima i razmišljanjima, i u tom je govoru iskrena i direktna. Kratkim, jasnim rečenicama, bez vapaja, proklinjanja i očaja nad sudbinom i bez patetike, ostavlja snažan dojam na čitatelja - kao da mu želi kazati: ovako je ovo bilo, i tako se to završilo. Bez opširnih uvoda - prelazi na samu suštinu radnje, nižući događaje unutar romana. S tim da treba napomenuti da je ispovijest, odnosno dnevnik, a ovaj roman svakako da je pisan u formi dnevničkih bilješki, jedan od najfleksibilnijih formi pisanja, tako da autorica u njega pored priča (jer roman donosi nekoliko različitih priča) uključuje monolog i dijalog, tako da su pojedina poglavlja i ispisana kroz razgovor likova, što je najbolji način da osjetimo njihove emocije, koje autorica na razini cijelog romana snažno oslikava.  

Kroz roman je prikazana lična historija glavne junakinje Amire i njene porodice, njenih najbližih članova (otac, majka, brat i očeva druga supruga Ramiza, majčin suprug Izet, nana, djed). S druge strane, paralelno se prikazuje i raspad države, odnosno rat, koji je indirektno prisutan u drugoj polovici romana. Rat i strahote koje s njim dolaze ostavljaju snažne posljedice kako na cijelo društvo, tako i na likove unutar romana i njihovu sudbinu (nena umire gledajući ratne strahote, majka na samrti govori o ratnim užasima kojima je svjedočila, brat je prisiljen uzeti oružije i krenuti u smrt). 

Centralni dio romana prikazuje raspad jedne, i neprestano nastojanje da se pronađe druga porodica. Na razini cijelog romana glavna junakinja Amira želi pripadati negdje: s početka je to tetkina porodica, zatim novoj očevoj porodici, i na koncu pravi kardinalnu grešku udajom u trinaestoj godini od čega se nastoji spasiti bijegom majci. Nesetna žena Amira tokom cijelog romana bježi nekuda, pokušava da pronađe i da se skrije na sigurno mjesto, i čini se da je sreću pronašla u suprugu Marku, za koga se udaje iznenada, što čitamo kao još jedan Amirin bijeg od sebe i nepodnošljive stvarnosti. I baš u trenutku kada nam se učini da je Amira odrasla, da je ostvarena i sretna žena, počinje rat. U ratnom ludilu i haosu, u kojem traje borba za preživljavanje njenih najbližih, ona iznova preživljava teškoće. Naime ljudi bliski njoj počinju da je vrijeđaju i maltretiraju, jer je druge vjere i samim time ona nije kao oni, ona više tu, toj porodici ne može pripadati. Junakinja ovog romana u neprestanoj je potrazi za srećom, ali ona svoj unutarnji mir i sreću nikako ne pronalazi, osim u razgovorima, odnosno ispovijedi prijateljici Ani, koja je, također, povrijeđena i nesretna žena, ali koja je jedina može razumjeti. 

Amira kroz priču o svom životu ocrtava i cijelu galeriju drugih likova i njihovih sudbina. Veoma često su do detalja prikazani drugi likovi, te je njihov karakter prikazan kroz njihove postupke. Tako npr. iako se ni na jednom mjestu u romanu ne navodi kakva je bila majka, iz njenih postupaka zaključujemo da je to nesretna žena, koja nema snage da se suprotstavi drugima, nego bez pogovora radi sve što joj se kaže. Lik majke doista je reprezentativan lik žene u patrijarhalnoj sredini: poslušna, dobra i nijema, od prvog supruga ne traži objašnjenje kada je on iznenada napusti, a u drugom braku trpi torturu alkoholičara. Lik oca, također je prikazan bez mnogo riječi, njegovi postupci o njemu kazuju sve: ne smije (ili ne želi) da se suprotstavi drugoj supruzi Ramizi, kukavica je i pred problemima se povlači ustranu. A žrtve i jednog i drugog roditelja su djeca – Damir i Amira, čije djetinjstvo protiče u neprestanim selidbama, borbom za vlastiti život i borbom za roditeljsku ljubav. 

Autorica ovog romana na uspio način ocrtava sve likove, ona s njima suosjeća, objašnjava njihove unutrašnje želje, nagone, njihove postupke, te na prihvatljiv i jasan način želi, u čemu i uspijeva, približiti čitatelju cijelu tu veliku nesreću, prazninu življenja, ljudski udes koji se nadvio nad likovima. Također, uspješno oslikava i tendenciju likova, njihovu inklinaciju ka propasti, prihvatanje nesreće, potpuno mirenje sa svim nedaćama koje ih zadese - kao da drukčije nije ni moglo biti. 

Likovi su struktuirani tako da se mire sa svime što ih zadesi - kao s nečim što je odavno određeno, kao nešto što je, da tako kažemo, fatalističko prihvatanje zadatosti, mirenje sa događajima koji vitlaju likovima, i sve to bez bilo kakvog pokušaja da se nešto promijeni, tješeći se da je tako moralo biti. I glavna junakinja Amira i ostali likovi, najčešće najbliži članovi njene porodice su beznadežni, pasivni, ljudi bez želja, bez ijednog razloga koji bi bio dovoljno jak da se „izvuku“ iz učahurenosti života, koji su, na koncu, sami odabrali, nametnuvši nesreću, prizivajući tragičnu sudbinu, koja na kraju kulminira smrću prvo nane, zatim majke, brata i oca. Svi članovi najbliže porodice su mrtvi. Time nesreća kulminira, time završava Amirina (bezuspješna) potraga za srećom i time završava njena ispovijest.  

Ovaj roman, zapravo je, priča o usamljenosti čovjeka, on donosi niz događaja koji se međusobno prepliću, nadopunjuju, objašnjavajući sudbine i postupke likova. Doba nevinosti je roman koji ocrtava nesretne živote svih članova jedne porodice, njima je sudbinski ukinuta svaka mogućnost izbavljenja (neizlječiva bolest majke, rat koji odnosi nanu i brata, i život koji svakim danom ubija oca) koji na koncu tragično i završavaju. Smrt je, zapravo njihovo izbavljenje, a život nakon gubitka najbližih, za jedinog preživjelog člana porodice, za Amiru, nije ništa drugo do ogromna praznina. 

RomanDoba nevinosti autorice Nisvete Šabić-Grabovacje, ustvari, priča o otuđenosti, o čovjekovoj samoći, o krizi identiteta, ljudskoj učahurenosti, o patrijarhalnoj kulturi u kojoj žena „mora“ podnositi nepodnošljivo. Radnja se odvija u Bosni i Njemačkoj, ali i odlaskom u inostranstvo, na Zapad, ljudi se ne mijenjaju, oni sa sobom nose utemeljene vrijednosti (i etičke i moralne), ljudi su tradicionalnog „kova“, čak donekle i primitivni (što se najbolje prikazuje kroz lik Markovog brata). 

Doba nevinosti je primjer romana u čijoj se narativnoj fakturi kombiniraju elementi ustaljene gradnje proznog teksta sa povremenim postmodernim elementima koji se ogledaju u odsustvu velikih priča, praćenju sudbina „malih“, „običnih“ ljudi. Ovo je ispovijest koju donosi jedna snažna žena koja sve nesreće podnosi i koja na ovaj način, pisanjem, želi da sačuva svoja sjećanja, misli i osjećanja povodom raznih situacija, događaja i likova koji su našli mjesto u njenom životu. Također, ovo je roman koji prikazuje jedno društvo, jedno vrijeme u kojem je Amira, i još hiljadu drugih žena koje dijele istu/sličnu sudbinu kao ona, živjela i još uvijek živi. 

Melida Travančić