Gdje ni ptice ne zalaze

DRAMA JEDNOG NACIONA

(Adnan Sijarić: Gdje ni ptice ne zalaze – Recenzija)

Čuo sam svojevremeno od rođaštva kako je prolazeći nekom prilikom pored kuće iz koje Adnan Sijarić vuče porijeklo po svom ocu, legendarni pripovjedač Ćamil Sijarić, iako se ranije tu radilo isključivo o sveštenim licima (imamima), uz riječ podsjetio svoje saputnike da je „ova kuća još od starine davala učene ljude”. A Ćamilova se pamti i sa uvažavanjem prepričava i prenosi.

Spomenuta kuća ne iznevjerava ni dan-danas. Od sedmorice braće koliko ih je za Ćamilovog vremena u njoj bilo, petorica su završili fakultete a najstariji, Rizo Sijarić, postao i doktor bioloških nauka, istakavši se (iako presretnut pogibijom devedeset treće u Sarajevu) kao uspješan istraživač i znanstvenik, te požrtvovan borac za spašavanje eksponata Zemaljskog muzeja BiH od ratnog uništenja. Dvojica od braće, iako opredijeljeni za drugo, najprije za poljoprivrednu školu a potom stariji za studije ruskog jezika, a mlađi za sportske nauke, bili su skloni i književnosti, pa i pisanju „za svoju dušu”, a jedan od njih je, ovaj prvi, upravo Adnanov otac Faruk Sijarić.

Jedan od najplodnijih izdanaka dotične porodice je današnji pjesnik i romansijer Adnan Sijarić, rođen 1969. godine ni manje ni više do u Begićevom i Agićevom zavičaju, Koraju kod Brčkog, viševjekovnom mjestašcetu koje je još između dva svjetska rata imalo biblioteku i čitaonicu te prilično razvijen kulturni život. Odrastajući uz vječno živa prisjećanja starijih na burnu prošlost i stradanja njegovih predaka na sjeveru Crne Gore, odakle je jedan talas izbjeglica u vrijeme kraljevine Jugoslavije dospio i u samu Posavinu, kao i uz priču o teškoj ratnoj tragediji korajskog življa četrdeset prve, što je tema već zapaženog njegovog nedavno objavljenog romana „Korajski raj”, a u svojim dvadesetim postavši i živi svjedok i akter drame posavskih Bošnjaka, Adnan Sijarić sa svojim pedigreom, pa još sin dugogodišnje učiteljice Raze, a usto i po prirodi vrlo emotivna i nadasve plemenita osoba, prosto nije mogao da ne postane pisac.

U strasnoj potrazi za korijenima zla koje je njegov narod, a s narodom i on lično iskusio, Adnan Sijarić se u svom najnovijem djelu, romanu „Gdje ni ptice ne zalaze”, otiskuje u dublju prošlost, do onih vremena u koja je smještena radnja najstarijeg našeg romana, Mulabdićevog „Zelenog busenja”, ali za to prelomno i sudbonosno doba kad Bosna i Hercegovina prelazi iz ruku jednog carstva drugome, otkad je narodu krenulo po zlu i došlo do strašnog osipanja ljudstva, interesovao se tu onomad i naš velikan Meša Selimović i spremao se o tom pisati, a on je dobro znao zašto.

Historijski kontekst radnje je, dakle, vrijeme bezizglednog i zato tragičnog otpora austrougarskoj okupaciji, a u središtu svega je, kao u svim velikim historijskim romanima, živa intimna storija čovjeka iz naroda. Ovdje konkretno to je pripovijest o mladiću rođenom u dubokom siromaštvu i teškoj neimaštini, uslijed čega mu i veliku njegovu ljubav uskraćuju, što će dovesti i do toga da se zakopa ponad seoskih kuća u bezumnoj potrazi za zlatom iz stare legende. Za razliku od proslavljenoga Koeljovog junaka što se otiskuje s kraja na kraj poznatog mu svijeta u potrazi za blagom koje je ustvari bilo ondje odakle se pokrenuo, Adnanovom siromašku Salku se posreći da nađe blago u svom selu ali ne i da nađe u životu sreću. U ovom romanu, naime, imamo predočenu dramu jednog naciona, sa scenskim reflektorom fokusiranim na životnu tragediju čovjeka iz naroda čija tragička krivica je u tome što nije umio da odoli strahovitoj navali osjećanja mržnje i osvetoljubivosti zbog nanijete mu nepravde.

Kako u prethodnom, romanu „Korajski raj”, tako i u novom djelu pripovijedanje Adnana Sijarića plijeni svojom prirodnošću i neposrednošću. Likovi njegovi tako su spontani a kontakti njihovi i dijalozi tako životni i razložni da se doživljavaju ravno, kao pri svakodnevnim susretima s ljudstvom iz ličnog okruženja. A jezik piščev i pogotovo jezik njegovih likova pun je neke posebnosti, nepotrošenog izraza i jedne naročite arome da za današnjega čitaoca, svakodnevno zatrpavanog jednom izvještačenošću stila ljudskog izražavanja, kojekakvim birokratizmima i pustom frazeologijom, predstavlja pravo osvježenje. Ali ne samo zbog književnoumjetničkih odlika! Novi, poetično naslovljeni roman relativno mladog bosanskohercegovačkog pisca Adnana Sijarića „Gdje ni ptice ne zalaze”, zdušno preporučujem iz više razloga. Širem čitateljstvu jednostavno zato što je to roman i u onom najpopularnijem smislu riječi – potresna pripovijest o jednoj bezdušno grubo raskinutoj ljubavnoj vezi. Svakom ozbiljnom, nad današnjicom zabrinutom čovjeku jer je to jedna teška socijalna priča, što je u situaciji u kakvoj se već decenijama nalazimo čini vrlo aktuelnom, jer iako se radi o historijskom romanu, sasvim jasno ćemo u svemu tome prepoznati i današnju našu muku i problematiku. Treće, zato što je radnja romana smještena u ono prelomno, po Bosnu i Hercegovinu vrlo sudbonosno vrijeme austrijske okupacije, o kojem se i danas raspravlja i polemiše koliko je bilo po ovu zemlju dobro, a koliko tek pogubno, što i od književnosti iziskuje da se na nj ozbiljnije osvrne te ga jače i sveobuhvatnije osvijetli, ali na jedan objektivan, nepristrasan i pošten način kako to čini autor romana „Gdje ni ptice ne zalaze”, jer samo to će ići na dobrobit sviju koji na ovim prostorima žive. I nadasve zato što mudri autor ove knjige kroz pripovijest o tragičnoj sudbini svog junaka nudi jednu svojevrsnu uputu svima u Bosni i Hercegovini kako se ne treba odnositi prema drugima i drugačijim i pokazuje u čemu je ključ harmoničnog života i napretka na historijski osjetljivom i nestabilnom tlu kakvo je bosanskohercegovačko, zbog čega bi ovo štivo bilo korisna lektira svakome ko voli Bosnu i Hercegovinu i želi joj svako dobro, a pogotovo onima koji su se odvažili povesti ovaj narod i izbaviti državu iz kaljuge u koju se zaglibila.

Safet Sijarić, književnik