Čovjek koji piše priče

O Čovjeku koji piše priče

(Recenzija rukopisa Seada Husića Čovjek koji piše priče)

 Na jednoj kahvi, na jednom malom trgu, usred jednog malog grada jedan mi je pjesnik kazao: „Sve što si napisao do svoje šezdesete godine slobodno baci u vodu“, reterirajući (uzmičući) nekim svojim mezuzalemima pred mojim eufemističkim stavom (Jesenjin, Wilde, Mozart etc.) koji hoće kazati da izuzeci potvrđuju pravilo. Tvrdnje sam iznosio poštapajući se skromnim poznavanjem povijesti literature i ne znajući za najsvježiji primjer koji se zove Sead Beli Husić.

            Budući da sam i sâm piskaralo i vječiti pisac u pokušaju u ovoj eri posvemašnje krize čitanja, u eri kad se pisac približava čitaocu a ne obrnuto, u eri poremećenih društvenih novovrijednosti kada knjiga kao kôd između emitenta i recipijenta labavi i puca poput zahrđale žice poljskog telefona na dalekim istočnim frontovima, te da sam školsku interpretaciju književnog djela smjestio u pluskvamperfekat i okačio je o klin kao isluženi fudbaler svoje kopačke, to se smatram potpuno nekompetentnim čitati, a kamoli tumačiti „Čovjeka koji piše priče“. Drugo, ovakve priče, same po sebi, ne daju se interpretirati, niti bih to, kao pisac i kao čitalac ikome preporučio. Smatram kako bi bilo kakva interpretacija „Čovjeka koji piše priče“ kanalisala čitaočevo tumačenje i znatno uticala na njegov stav, konačan sud i najzad, užitak u čitanju. Stoga se esej o ovom svojevrsnom eseju nameće kao jedina logična interpretacija.

A pokušate li esej analitički secirati slomit ćete skalpel pri prvom rezu. Ne ide, dakle ni ovako. Husić se postavio odmah u startu kao jedan novovjeki spisatelj koji je definiciji teško dokučiv. Kako drukčije odrediti čovjeka koji u sebi na najfiniji način miksa Joycea, Woolfovu, Wildea, Bulgakova, prefinjenom dugačkom rečenicom on slika ljude, predjele, situacije, razgovara sa čitaocem, ali i solilokvijski polemizira sa samim sobom.

Svoj belles lettres Husić zida na temeljima velike erudicije i taj temelj to je jedina forma o kojoj se može govoriti u njegovu književnom stvaranju jer „samo se tekućina prilagođava posudi u koju je ulijete, sve druge forme služe sadržini, pa i one najsavršenije“. Ono dalje jesu zidovi, jesu najfinije karijatide u skladnom obličju njegovih riječi, sintagmi, teksta i konteksta iz kojih blješti poezija.

Husić je jedan novi Woland koji upire prstom u golog cara, a njegov mačor je Behemot. Obojica su potpuno izgubljeni (gotovo ludi) u vremenu i prostoru, neshvaćeni i neprilagođeni, glasno vrište, a niko ih ne čuje. Husić želi pokrenuti Sturm und drang, on hoće nesputanih osjećaja letjeti slobodno književnim nebom, namjeren otpuhati poremećeni društveni sustav, konvencije, kanone, predrasude.

U Husiću se tako na jedan čudan način sjedinjuju Sizif, Don Quijote, pa ako hoćete i Tantal sa svim ljepotama koje su tu nadohvat, a tako su daleke. Vrag u ljudskom obličju, taj sveprisutni Woland, Mefistofeles, Iblis, svjesno ili ne baca Husića u demonologiju, u oniričko i metafizičko kako bi s te distance pokušao objasniti čitaocu šta se zapravo dešava u đavolu, njemu samome i oko njega. Zlo je jedno, vječno i imanentno svakom ljudskom biću. Ono je, parafrazirat ću Selimovića, samo po sebi zlo i ne treba ga dokazivati, a dobro se stalno mora opetovati u svojoj neuvjerljivosti.

Husićev jezik i stil su poseban pasaž nad kojim je također uzalud zastajkivati. Samo što pomisliš da je napravio neku stilsku, lektorsku ili čak materijalnu grešku, nakon nekoliko uzastopnih repetiranja istih, shvatiš kako su one zapravo odlika njegova stila. Naprimjer, glagolski prilog sadašnji najčešći je glagolski oblik Husićeve proze i na poseban način prošlo svršeno vrijeme smješta u indikativan prezent. U početku to zvuči nakaradno, gotovo zbunjujuće da bi najzad postala simpatična, još jedna stilska odrednica. Isto je i sa povratnom zamjenicom se koja nekako „kasni“ u konstrukciji (za razliku od hrvatskog se koje je redovno preuranjeno), ali s vremenom se sustiže misao.

Ako pjesnik koji ima tek trideset godina piše ovako yoceovsko-woolfovsko-prustovski, ako slobodan stih pretače u prozu i prozu lirizira do mjere na kojoj ne znaš šta je šta, ako se kunderovski nadnio nad liticu ispod koje je bezdan ljudske gluposti, jer ga mami poput vrtoglavice, ako ne haje za formu, ako pravi prtinu u snježnim nanosima umjesto da ide očišćenom cestom, onda se treba zapitati kakve će sve literarne dijamante brusiti kad bude imao duplo godina više.

Safet Berbić, književnik, ponedjeljak, 10. maj 2016. (3. ša'ban 1437. h. g.)

Kao što Penti Sarikoski kaže da dobar pjesnik ne piše stihove nego ih traži, tako možemo smatrati i da dobar pripovjedač ne smišlja priče nego ih traži. Majstorstvo je ono što on čuje i prepozna kao literarno u moru svakodnevnog balasta i nevažnih priča i informacija koje čujemo. Kod Seada Husića je očigledna potreba da podijeli sa čitaocem upravo ono što ga je dodirnulo i uznemirilo te svoj nemir on pokušava prenijeti i na čitaoca. Vezivno tkivo Husićevih priča jeste sama priča, iskonska potreba za povezivanjem ljudi, prenošenjem znanja i osjećanja. Milisav Savić je davno u romanu Hleb i strah napisao: Još ima nade, još se priča priča. Kao da je ova misao ideja vodilja Seada Husića u vijencu priča koji je pred čitaocem. Ugao posmatranja društvenih fenomena i životnih situacija je to što ovog pisca čini osobenim izdankom savremene literature.

                           Enes Halilović

Za mene su ovo esejizirane kontemplacije ili kontemplativni eseji na različite teme jednog vrlo obrazovanog i načitanog autora. Stil, ako se to tako može reći, ide ispred naracije, pismo ispred pripovijedanja.

           Mirsad Kunić