Balans životarenja

BALANSIRANJE IZMEĐU MISLI I OSJEĆANJA

(Mirza Pinjić: Balans životarenja – Recenzija rukopisa)

Mirza Pinjić, diplomirani glumac, pjesnik i svestrani umjetnik, u prologu svog književnog djela Balans životarenja ističe: „Ovaj dnevnik nema ambicija biti hronika vremena koronavirusa (COVID ‒19), već moj pokušaj prihvatanja vlastitog usuda...“ Dnevnik, s karakteristikama književno-informativne vrste, jeste autobiografsko osvrtanje na određeni dan ili period, ali je u ovom slučaju samo forma kojom se autor vješto služi kako bi o vremenu svoje izoliranosti tokom pandemije s početka 2020. godine iznio svoja mišljenja i osjećanja o mnogim društvenim nepravdama, socijalnim problemima i patnjama prognanika. (Izbjeglicom se ne smatra niko ko je protjeran iz rodnog mjesta, ali i dalje živi u svojoj domovini!)

I ovaj umjetnik je, slično mnogima, izoliranost i ograničenja kretanja morao prihvatiti kako je najbolje mogao, a u njegovom slučaju se dogodilo produbljivanje inventivnosti u stvaralaštvu, pa je tako i nastalo ovo zanimljivo književno ostvarenje. Formom dnevnika se, dakle, služi samo u hronološkom redanju datuma u vremenskom rasponu od oko godinu dana, a svoje opservacije o sadašnjosti, o svim životnim problemima, koje pojačava strah od virusa i teške bolesti, ispisuje onako kako ga okupiraju misli i sjećanja. Tako se prepliću teškoće životarenja sa događajima iz djetinjstva, sa neimaštinom koja stalno prati sve “koji se nisu snašli“ pa i njegovu porodicu. Sitne radosti, velika nadanja, prisjećanja, te događaji koji slijede u smjenjivanju danâ i noćî, ispunjavaju njegov životni tok neumitnim proticanjem vremena. Spas je često u maštanju pa se i autor ovog književnog ostvarenja prepušta tom ljekovitom bijegu od stvarnosti, kao u priči Kantar za tugu. Ali stvarnosti svakodnevice se ipak morao i on vratiti te slijede stvarni događaji: diplomiranje, konačno dobijanje stana, očekivanje očevog penzionisanja i sl.

Mirza Pinjić ne krije razočaranost društvom i vlašću, ne izbjegava iskrenost kada piše o siromaštvu i poniženjima koje ono donosi (priča Drug), pa se u ovom djelu služi kako proznim, tako i dramskim, a na kraju i poetskim vrstama kazivanja ‒ drugi dio rukopisa pod nazivom Pandemijska poezija. Zato i jeste uspjelo izrugivanje nepotizmu i društvenoj neodgovornosti u skeču Bija i kadrovi, a u pjesmama se naslanja na teme iz crtica i priča.

Interesantan je piščev odnos sa roditeljima, posebno s ocem prema kojem se odnosi više prijateljski nego u relaciji sin ‒ otac. O njemu najviše priča, vjerovatno poštujući autoritet roditelja, ali i sa shvatanjem stanja u kojem se otac, kao najodgovorniji, zalaže i žrtvuje kako bi obezbijedio egzistenciju svim članovima. Tako uspoređuje dva Velika petka, pravoslavnog praznika, i to onaj kada je njegov otac napunio šezdest jednu godinu života s njegovim danom rođenja. Ističući razdoblje od šest decenija života, pisac jednostavno govori o nemoći novorođenčeta i nemoći čovjeka u trećoj životnoj dobi, ali se ne žali na uzroke i krivce jer zna da mu to ne bi ništa pomoglo. 

Iščitavajući pojedine stranice ovog Mirzinog dnevnika ne postajemo odmah svjesni koja gorčina izbija iz svake rečenice, tek na kraju ćemo osjetiti svu poražavajuću zbilju naše stvarnosti i shvatit ćemo da ima težih sudbina od onih koje mi proklinjemo ‒ ili velika većina stanovništva ove države.  A najteže je shvatiti osjećanja djeteta koje je ipak fotografisano sa Djeda Mrazem, ali nikada nije dobilo fotografiju (priča Fotografija). Takve su sudbine i njegova tetka Sema i starac Matija kojima je život namijenio usamljenost i potrebu da makar drugima budu od koristi.

Djelom Balans životarenja, autor otvara mnogo važnija pitanja od onih uobičajenih, kao što su zaposlenje, stan, porodica i ni jedan čitalac neće ostati ravnodušan kada počne razmišljati o pravdi, istini, iskrenosti i svim ostalim načelima morala. Zato se javlja sarkazam u rečenici: „Pripadam toj grupi sretnih pandemijskih izroda jer se nisam razbolio ‒ kako to divno i sebično zvuči!“

 Rukopis odlikuje jednostavan i jasan, moderan stil, pripovjedački je nadahnuto, sa jasnim idejnim porukama i sigurno će obogatiti noviju literaturu ne samo u našoj državi ili regionu, nego i znatno šire.  

                                                                    Šefik Husagić