Vrijeme je za ljubav, zar ne?

(Izvodi iz recenzija)

Dok čitamo Džankine pripovijesti o ljubavi, mi stanujemo u njegovim slikama ljubavi koje bi mogle da budu i naše slike. Prepoznati ljubav kao obavezu, koja čini naš životom onakvim kakav jeste, najvažniji je trenutak u životu svakog čovjeka. Kako je ljubav tu prije nas samih, mi je nasljeđujemo neovisno o tome da li je želimo ili ne (kroz majčinsku ljubav, prije svega), čime nas pripovjedač navodi na pomisao o smislu naše egzistencije.

Knjiga „Vrijeme je za ljubav, zar ne?“ Admira Džanke oplemenit će živote onih koji je budu čitali, te je vrijedan doprinos bosanskohercegovačkoj književnosti, koja će kao takva biti i čitana i valorizirana.

doc. dr. Naida Mujkić

Već sam naziv knjige funkcionira kao spoznajni alarm, jer recipijenta upućuje i upozorava najprije na Vrijeme, analogno stihovima Mehmedalije Maka Dizdara o vremenu kojeg ima tako malo i o vremenu kojeg više neće biti, pa će autor upravo Vrijeme kao proces povezati sa ljubavlju, da bi, na koncu, ta dva fenomena u pravom smislu riječi sublimirao upitnikom, dajući konzumentima ove knjige i priliku i odgovornost promišljanja i traganja za Smislom.

Naslov knjige, s jedne strane, ne postavlja samo jedno pitanje već postavlja nekoliko pitanja koja su, na mnogostruko simplificiran način, dovedena u vezu sa svijetom i junacima svake pripovijetke. Krucijalan je, nadalje, govor u prvom licu, koji funkcionira kao riječ(i) ispovjednika, najprije na fonu razgovora sa samim sobom, ali i razgovora sa vlastitom tradicijom, kulturom i, na koncu, cijelim Svijetom. Junaci pripovijetki reprezenti su, ili barem skice, ličnosti iz autorove okoline, koji nisu predočeni niti „opterećeni“ detaljnom psihologizacijom, a čije dogodovštine u određenim scenama otkrivaju i humoristične elemente.

Svijet pripovjedaka ne ide daleko od najintimnijih toposa jer je inicijalni akcenat u tome da se najprije trebaju posmatrati i percipirati vlastitosti, pa će autor, vođen time, svijet najčešće graditi na zavičajnim vrijednostima, kulturi narodnih predaja i porodici kao važnoj paradigmi. Načelni narativ je egzistencija Ljubavi, jer su „amputirani“ bilo koji oblici nasilja, prezira i grdnje, a bez kojih je intencionalno izgrađen habitus književnoga svijeta.

Idejnu sublimaciju knjige čini posljednja pripovijetka Vrijeme je za ljubav, zar ne..., gdje će životni „credo“ uzornog Junaka, angažiranog altruiste, biti misija da u vlastitoj književnoj laboratoriji izumi čestice za Ljubav koja će jednom zasvagda vladati svijetom te koja će, kao takva, pobijediti sve krvave ratove i tužne sudbine. Knjiga, u krajnjoj liniji, afirmira i emanira ljubavnu energiju te je i sama, baš poput posljednje pripovijetke, određena književna laboratorija u kojoj čitaoci, zajedno sa likovima, sudjeluju u kreiranju čestica Ljubavi i daruju je sebi i drugima. Zar ne?

Elmir Spahić, MA