Tajanstveni čovjek

TAJANSTVENI ČOVJEK

ILI DNEVNIK ISPOVIJESTI JEDNE LIRSKE DUŠE

Prva knjiga mlade autorice, djevojke Adne Memić, je iznenađenje već izborom forme kazivanja. Naime, forma kratkih lirskih proza, ili pjesama u prozi, nije ni česta ni popularna u našoj književnosti.

Češći su izleti u formu pjesme u prozi u pojedinim pjesmama nekih pjesnika koji u zbirci pjesama u stihu imaju i neku pjesmu u prozi, nego zbirke pjesama u prozi. Ako se i dogodi zbirka pjesama u prozi (a neke su se i dogodile), onda je to ili na početku pjesnikovanja ili u zrelom dobu. Zašto pjesme u prozi? Pjesma u prozi nije oblik koji se piše spontano, niti kao slučajan izbor, pjesma u prozi se piše kao namjeran izbor. Kod Adne Memić vjerujem da se pjesma u prozi dogodila kao spontan oblik kazivanja. Zašto? Logično je pretpostaviti, ako se ima na umu priroda, način i razlog nastajanja njenih lirskih proza, da je forma pjesme u prozi njen spontan oblik lirskog kazivanja. Jer, zbirka „Tajanstven čovjek“ zapravo je svojevrstan intimni dnevnik jedne mlade djevojke, dnevnik njenih maštarija, sanjarija, razmišljanja i više od svega dnevnik njenih osjećanja. Da je pisan u stihu, „Tajanstveni čovjek“ ne bi bio tako iskren neposredan zapis osjećanja i razmišljanja, teško je dnevničku neposrednost zapisivanja izraziti u tako visoko stiliziranoj i zgusnutoj, najkraćoj, formi kakva je forma lirske pjesme, ma koliko pjesma bila duga. A Adnine pjesme su doista iskren odsjaj prirode njena bića. Njeni lirski zapisi u prozi doimaju se više kao doživljeni, nego kao smišljeni. To je i razlog što su njene lirske proze pisane jednostavnim stilom, bez metafora, poređenja i drugih, više ili manje složenih, stilskih figura. Ali nisu lišene figurativnosti, simbol je figura koja se u pjesmama Adne Memić pojavljuje kao neizbježna, jer taj simbol je srce, a srce je oduvijek

bilo simbol ljubavi. Upotreba srca kao simbola sasvim je spontana jer su sve lirske proze u zbirci „Tajanstveni čovjek“ povezane istom temom: ljubav. Njena osjećajna iskrenost je dirljiva i kada je rečena jednostavno i kada je rečena riječima koje imaju jako značenje i ton, riječima koje se, u svakodnevnim prilikama upotrijebljene, nazivaju velikim.

Lirske proze Adne Memić donose pogled na život u kojem su ljubav i nježnost njegov najljepši i najvažniji sadržaj i smisao i najpreča duhovna potreba. Već to je dovoljno dubok izvor da iz njega poteku pjesme, u ovom slučaju lirske proze, i dovoljno jak razlog da zbirka „Tajanstveni čovjek“ bude objavljena.

Trudio sam se da se, u ovom kratkom osvrtu, ne bavim vrijednošću rukopisa, a da, ipak, kažem kako je dobro da imamo jednu takvu knjigu mlade autorice, drukčiju od mnogih koje su se pojavile, i koje će se još pojaviti.

Zejćir Hasić