Smrt u ogledalu

PRIČE O DVOJE, SA SJENKAMA HORORA

Nad zbirkom kratkih priča Smrt u gledaluMelide Travančić

Harmsovski jezgrovito i metaforično, štedljivo upotrebljavajući riječi, uz utisak da je svaka od njih na jedino mogućem mjestu koje joj pripada, čak i u nerijetkim inverzivnim sintagmama, Melida Travančić na vrlo zanimljiv način ispisuje priče koje su samo po obimu kratke, male kao kutijice u juvelirskim radnjama, ali značenjski slojevito rasprostranjene u zbijene narativne tokove. Svaka priča u ovoj zbirci ima precizno naznačenu radnju, svaka je smještena u jasno determinisan ambijent i svaka ima živo oslikane likove, mnoge od njih i prepoznatljive vremenske okvire. Koliko u naraciji, isto toliko, možda i više, njihova uzbudljivost je u načinu pripovijedanja, tačnije, u stilu svojstvenom istinskim majstorija kratke prozne forme. 

Širok je tematski spektar kratkih priča Melide Travančić u zbirci Smrt u ogledalu, ali ako bi se tražio neki zajednički imenitelj, onda bi to svakako bio odnos između dvoje, žene i muškarca, Nje i Njega. Taj odnos je netipičan, vrlo složen, bliži nerazumijevanju nego ljubavi, stalno na ivici incidenta, čak i sa težim posljedicama. Oni se nijemom mimikom svađaju i istovremeno vole, međusobna ljubav je ugašena, ali i dalje tinja, u nekom specifičnom obliku nepodnošenja, mržnje zapravo. Među njima tanano treperi privlačnost, ali je u nju duboko zariven nož, koji se lako može naći u jednim ili drugim grudima. Često iz odraza u ogledalima prelaze u sopstvene sjenke iz kojih čitaoca zapahnjuje ledeni dah horora. A ta ogledala su zapravo stvarni život, stvarniji od onog koji dišemo, potvrđuju da između realnosti i imaginacije i nema granice, što ilustruje i ovaj kratki odlomak iz priče „Kroki“:

I sve je mirno. I sve se gasi. I ničega više nema. 

U ogledalu još samo osmijeh treperi. 

Smrt je nerazdvojna „družbenica“ junaka (dvoga) ovih kratkih priča. Stvarna ili simbolična, za priču i čitaoca to je sasvim svejedno. Za njh (priču i čitaoca, kao i za autoricu uostalom) bitnije je da li je ta smrt konačna i – možda još važnije – da li s njom odlaze i nesporazumi što prerastaju u mržnju.

Često razrješenje zapleta smrću, uz već spominjani nož, zatim krhotine stakla praćene izmrvljenim mislima, krv koja natapa bijelu odjeću (nerijetko vjenčanice), košmarni snovi stopljeni s isto takvom javom – neke su od osnovih karakteristika ovih proza, pa je zato sasvim razumljivo što se njihova radnja najčešće odvija u zgusnutoj, moglo bi se reći ljepljivoj tami. 

U drugom dijelu zbirke čitalac se susreće s nešto vedrijim temama. To se posebno odnosi na one priče koje se bave istinskom ljubavlju i fenomenom umjetničkog stvaranja, stvaralaca i njihovih djela. Tri kratke rečenice vrlo kratke priče „Riječ“ možda ponajbolje odražavaju odnos Melide Travančić prema tvorcima književnog djela, pa donekle i demistifikuju njen stvaralački postupak: 

Nadvijao se nad pjesmama kao nad samrtnom posteljom voljene žene. Slova su vrištala sa papira razastrtog pred njim. Nedostajala je Riječ. Riječ koja bi promijenila poredak stvari. 

U jednoj drugoj priči („Projekcija života i ljubav“) nailazimo i na autoričin stvaralački credo: Pisati, znači svijet pretvarati u ideju. Drugim riječima, sve je u ideji, čak je i ideja života bitnija od samog života. Pjesnik (umjetnik uopšte) ima božansku moć: on iz ideje stvara novi svijet u kome i novostvorenom čovjeku udahnjuje život, a onda taj svijet razgrađuje u ideju, jer ona je zapravo taj bitak za kojim tragaju filozofi.

O tematskoj razđenosti kada je riječ, treba reći da zbirku završavaju priče o osobama u trećem živonom dobu i o prirodnoj smrti što, u odnosu na one prethodne, gotovo relaksirajuće djeluje na čitaoca.

Melida Travančić duboko ponire u dušu svojih junaka. Mada kratka priča ne pruža mogućnost razmahivanja u opisu psiholoških preživljavanja i promišljana, ona uspijeva postupcima, nekom naoko uzgrednom napomenom ili isticanjem neke ideje okarakterisati likove, kojima često neosjetno prepušta i ulogu naratora. Ako neko u rukopisu osjeti tipično ženski glas, teško ćemo se s tim složiti, kao i s mogućom tvrdnjom da bi se tu mogla prepoznati i autobiografska nota. Ni oni koji, zbog upečatljivih lirskih proplamsaja u oslikavanju događaja, situacija i likova, u ponekoj priči prepoznaju pjesmu u prozi, vjerujem, neće biti u pravu, jer ove prozne tvorevine, pravi medaljoni i za probirljivog čitaoca, sadrže u sebi sve osobine ove zahtjevne žanrovske forme.

  Ranko Pavlović

RECENZIJA PROZNOG RUKOPISA SMRT U OGLEDALUMELIDE TRAVANČIĆ

Iako samo jedna priča nosi naziv Kroki, u zbirci priča Smrt u ogledaluMelide Travančić svaka priča predstavlja kroki, kratak i (ne)dovršen književni crtež figura u pokretu, predočenih u samrtnom, egzistencijalnom ili emotivnom očaju, najčešće između tjelesnih sjedinjenja i smrti. Ogoljeni do srži, usijanih ili obogaljenih tijela, svaki u svom mraku, između izgovorenih i neizgovorenih riječi, njeni protagonisti otkrivaju strahom, razočarenjem, bolom ili (po)smrtnom maskom zgrčena lica, reflektirajući, na površini vode ili u vlastitom ogledalu, ali i na stranicama ove knjige, istovremeno nepremostivu čovjekovu samoću i otuđenost. Prizori klonulih tijela, sklupčanih ljudi i osujećenih ljubavnika smjenjuju se pred očima čitalaca otkrivajući ne samo smrt u ogledalu već i mržnju, razočarenje, rezignaciju i često fantastične i groteskne slike agonije i nasilja u kojima skončava nekadašnja ljubav. 

            Prvobitne prizore u raskoraku, u ljubavnom grču ili u smrtonosnom zagrljaju uhvaćenih ljubavnika, kako se zbirka primiče svome kraju, zamijenit će suočavanja sa stvarnošću u kojoj se, također, samo naziru sjenke nekadašnjih odnosa i ispunjenih života, dok dominiraju ruševine ljubavnih i porodičnih gnijezda u kojima sada stanuju samoća i praznina, i u kojima onemoćala tijela zauzdana u bolnicama ili domovima staraca, amputirana od vlastite savremenosti, porodica i osjećanja, čekaju (ne)svojevoljan odlazak iz vlastitih života, svodeći ih samo na crticu između dva datuma. Pri tome, lica sa osmrtnica ili ona koja će se tek na njima naći, slikana u njima sasvim običnim jutrima, danima i noćima, otkrivaju prisustvo poovskih prizora borbe čovjeka i životinje, ali i nepodnošljivu lahkoću postojanja u savremenom svijetu.

 Međutim, u iščekivanju transformacije, vlastite ili tuđe, moralne ili tjelesne, koja se, međutim, nikada ne dešava, ali i u borbi sa priviđenjima, vlastitom spolnošću i rodnošću, u Smrti u ogledaluizranjaju, ipak, najčešće ženske figure. Njihova imaginacija biva usložnjena figurom književnice zapitane nad (be)smislom književne projekcije života i ljubavi. Ipak, nadilazeći besmisao i banalnost savremenih dijaloga, ljubavi i života, izmičući, također, besmislenosti i banalnosti govora o njima, Melida Travančić je u Smrti u ogledalupotvrdila u knjizi ekspliciranu tezu da dobru priču ne tvore posebna zbivanja, niti, dodat ću, kvantitet teksta, već prava Riječ u borbi za novi poredak stvari.

                                                                                      Alma Skopljak