Pohod na Visočicu

Recenzentska preporuka za objavljivanje pripovijesti

Pohod na Visočicu Safeta Sijarića

Kao neko ko je živi svjedok svega, gledajući baš izbliza, rekla bih da Safetu Sijariću rukopis treba prosto iz šaka istrgnuti. Jer on se prema svojem djelu, moj je utisak, odnosi kao prema svom djetetu onaj roditelj koji ga drži vezano za sebe i u kući zatvoreno, ne dopuštajući mu da mrdne, sve u strahu da mu šta ne bude.

Uzmimo slučaj sa njegovim tekstom koji ovdje preporučujemo. Još nakon prvih vijesti o pretpostavci da je brdo Visočica iznad Visokog ustvari – piramida, našavši se u gostima kod majke, zapadno od Sarajeva, izletjela sam sa svojima i djecom da vidim to misteriozno uzvišenje i vrativši se sa izleta kući iznenadim ga da smo bili do Visočice. Kad, nevjerovatna koincidencija. On cijeli dan bijaše, prekopavajući strmen iza kuće za vrta, smišljao nešto o pohodu jedne porodice svrh Sarajeva koja je uz rat podnijela teške žrtve kao što je uostalom i moja, na istu tu Visočicu. Navečer je svoje zamisli i konceptirao, te istih dana u dahu isturio njegovu pripovijest. I negdje uz to vrijeme mogli ste u sredstvima javnog informisanja, među naslovima koji su na anonimnom konkursu izdavačke kuće „Zoro” ušli u najuži izbor, vidjeti i naslov: Pohod na Visočicu. Ali naš autor, prema drugima podsticajan i spreman da ohrabri i podrži, a sam sklon da oklijeva i koči, do dan-danas, evo već godinama, svoj rukopis drži neobjavljen, malo-malo pa ga dorađujući i po nešto dopisujući, proširujući, uz tvrdnju da mu tekst pritom „dobija na težini”, a onda, svjestan da pripovijest u tome, kako sam kaže, hoće i da „otromavi”, kreše to i glača.

Vjerovati je da uloženo vrijeme bar u globalu doprinosi djelu, ali od nastanka ovog rukopisa je prošlo desetak-dvanaest ljeta i trebalo bi da se dosad to, uistinu, formiralo i sleglo – vakat je da se napokon pusti na slobodu. A imajući u vidu činjenicu da je rukopis na jednom ozbiljnom natječaju, u prilično jakoj konkurenciji – još u prvoj svojoj, onoj najsirovijoj verziji – od jednog uistinu kompetentnog žirija primijećen i zapažen, zašto ga sad i mi, u njegovom konačnom obliku, ne bismo uzeli ozbiljno? 

Zato podržimo preodgovornog autora kao što on zna podržati druge i osmjelimo ga, onako kako je potrebno i brižnog roditelja osmjeliti da pusti stasalo dijete samostalno da prhne u svijet.

Mr. sc. Misera Suljić Sijarić

Iz recenzije

rukopisa Pohod na Visočicu Safeta Sijarića

Izdavačka kuća Bosanska riječ Tuzla prva je štampala skoro sve poratne naslove Safeta Sijarića (osim kratkog romana Brod na Bistrici, podržanog i objavljenog u Crnoj Gori, gdje je ovaj pisac rođen). I možemo biti ponosni na spomenutu činjenicu, jer je glavnina tih naslova, što prije što nakon štampanja, ovjenčana značajnim nagradama i priznanjima, a roman Rod i domje kasnije preuzet i od dva izdavača u Crnoj Gori, te i tamo tiskan, dok je u BiH po ovom djelu urađena i monodrama koja je smjesta trijumfovala na teatarskim festivalima.

Neizostavno se na sličan uspjeh može računati i s rukopisom koji ovom prilikom imamo na raspolaganju. Štaviše, ovaj neobično hrabri i nepoštedni spisateljski zahvat u tešku bosanskohercegovačku ratnu dramu i poražavajuću poratnu situaciju već je svojevremeno zapažen na čuvenom konkursu fondacije izdavačke kuće Zoro, kad se našao u najužem izboru, ali ga autor, inače poznat po tome kako teško pušta od sebe svoje rukopise, još godinama potom zadržava u svojoj ladici, bezbroj puta mu se vraćajući i neumorno ga bruseći. 

U središtu ove dodna potresne pripovijesti imamo jedno epsko putovanje grupe ratnih stradalnika i žrtava, ali i nepokolebljivih patriota, kroz porušenu i sprženu Bosnu, zemlju strahovitih prepreka i beznađa, jada i neprohoda, a vrh svega punu bola i užasa. Imamo pred sobom jednu tamnu sliku sumorne i obeshrabrujuće sadašnjice, ali i zadivljujuće ljubavi našeg čovjeka prema nesretnoj svojoj grudi i njegove istrajnosti na njoj, te svojevrsnog prkosa svem ovosvjetskom zlu i nevoljama, a nadasve stoičkog dostojanstva i ponosa sred jedne opšte ljudske tragedije i propasti.

Ni rukama mi nije lako dok držim listove s olovno teškim tekstom Pohoda na Visočicuvjernog nam pisca Safeta Sijarića, tekstom za koji se mora imati jako srce pa ga čitati, no i zaobići ga značilo bi isto što i zažmuriti pred životom.

Tuzla, 25. jun 2018.                                                                                                                     Šimo Ešić