Ordijski mujezin

KNJIGA SLIČNA ŽIVOTU

(Fajko Kadrić: ORDIJSKI MUJEZIN, pripovijetke – Recenzija)

Kako je prva zbirka pripovjedaka Fajke Kadrića Ko još pjeva dok umire bila istinsko književno otkriće (o čemu, osim evidentne refleksije na relaciji

čitateljska publika − autor, uostalom svjedoči i takva trivijalnost kao što je tautološka logika književnog tržišta i broj izdanja), tako zbirka Ordijski mujezin potvrđuje Kadrića kao pisca koji neiscrpno bogatstvo zavičajnog rudnika ljudskih priča i kolektivnog

iskustva podrinjskih Bošnjaka tek počinje, alhemijom vještog književnog postupka, pretvarati u brušene narativne artefakte.

Sudeći po motivima pripovjedaka iz Ordijskog mujezina Kadrić tematski uglavnom ostaje u onim okvirima koji su odredili sudbinu njegove generacije − pakao jednog istrebljivačkog rata i njegove duge sjene koja prekriva i današnjicu (Ko ubi Mustafu,

Miris zemlje bosanske, Abeceda za nesretne, Bicikl boje neba...), vraća nas i u maglovite zemane predaka (Koliko dugo pamte ptice, Ordijski mujezin...), ali i pripovijeda o totalitetima svake ljudske sudbine i svakog vremena (Planina, Šklopac, Godina šutnje...)

U Kadrićevoj prozi se motivi antičke snage isprepliću sa diskursom svakodnevice; smjenjuju se satira i čista emocija; ironija i naracija sa tezom, hroničarski postupak sa sanovitom onirikom (Zarumenjeni cvjetovi). Zapravo, onako kako svaki čovjek

buđenjem, nakon stanja sličnog smrti, biva vraćen u stanje slično životu, i Kadrićeva proza nas vodi od estetike trenutka do stravičnosti ljudske historije; od neizvjesnosti jave do mistike sna; od jedne do druge zapitanosti − ispisujući tako stranice jedne

knjige u kojoj se, oponašan književnim sredstvima, ogleda sam život. Ili, barem, ono njemu slično.

Zvornik, 9. 4. 2016.                                                                             Osman Halilović              

ŽIVOT OSLIKAN PRIČOM

(Recenzija rukopisa Ordijski mujezin, autora Fajka Kadrića)

Već sa svojom prvom zbirkom priča Ko još pjeva dok umire Fajko Kadrić se nametnuo kao osvježenje u novijoj bosanskohercegovačkoj prozi. Nova zbirka priča je krupan korak naprijed u Kadrićevom književnom stvaralaštvu. Osim same fabule, Kadrićeve priče imaju i svoj gnomski, filozofski sloj. Nenametljivo, autor čitaocu u svome tekstu nudi i mudrosti opečaćene viševjekovnim iskustvom.

U priči Ordijski mujezin nailazimo na sljedeće misli: „Ovakvih kao ja puna je zemlja i u sebi i na sebi, bivši sam vojnik poražene vojske, a takvih vojski ima više nego pobjedničkih, zemlja se kao i vojnik hrani jeftinim mesom, prvo tuđim i otetim, a

onda vlastitim... (...) Slava pobjednika mnogo je kraćeg daha od poniženja pobjeđenog...“

Kadrić je rat najslikovitije opisao u priči Čatal. Za rat autor kaže: “Vrijeme je u kojem živi sebe dublje zakopavaju dok su živi, nego kad umru.“ Jasna je pripovjedačeva aluzija na rov, koji je vojnički drugi dom. Da je to nesretan vakat, najbolje se razumijeva iz sljedećevih Kadrićevih riječi: „U ratu nema dobrih vijesti, u njemu je i rođenje tužna vijest, samo malo manje tužna od smrti. Najbolja vijest u ratu bila je da je neko umro prirodnom smrću, a ne nazor crko od tuge zbog nečega ili poginuo. Smrt u ratu najprirodnija je pojava....“ (Čatal).

Manji bh. entitet je premrežen masovnim grobnicama, u koje su, s ciljem da se prikriju zločini srpske vojske, pobacani i zemljom zatrpani ubijeni Bošnjaci, i odrasli

muškarci, i žene i djeca. Jedna u mnoštvu vrijednosti nove knjige Fajke Kadrića jeste i činjenica da je masovne grobnice uveo u književnost, da su mu poslužile kao motiv za nevjerovatno snažnu, emotivnu i u isto vrijeme neobično ispričanu priču Zarumenjeni cvjetovi, koja vam, nakon što je pročitate, ostavi utisak da ste u njoj živjeli.

Ovu knjigu priča neobične ljepote, koja nam slika život i njegovo raznoliko duhovno bogatsvo, na način sličan onome kojeg smo usvajali putem bogatih narodnih predanja, svim srcem preporučujem izdavaču.

Fahrudin Sinanović