Na Drini sudbina

Autorica: Mediha Omerović Smajlović
Izdavač: Lijepa riječ, Tuzla
Godina izdanja: 2020.
Broj strana: 214
ISBN: 978-9926-427-88-7
Tvrdi povez, plastificirano
Prodajna cijena 20,00 €
Popust

EVO NAMA SA DRINE TOPLINE

(O pripovijedanju Medihe Omerović Smajlović)

Dugo već, još od osnivanja svoje izdavačke kuće u Vupertalu, (prvog bosanskog egzil izdavača), sa zanimanjem pratim književne tragove koje izvan Bosne i Hercegovine ostavljaju njeni pisci rasuti po svijetu. Osluškujem pomno njihove poetske glasove, bilo da se javkaju povremeno ili se kontinuirano oglašavaju u zemljama gdje žive – pod tuđim nebom, «u tuđoj avliji». Ima među tim stvaraocima posve zanimljivih pojava, od vrhunskih umjetnika, poznatih, poštovanih, prevođenih i nagrađivanih prestižnim nagradama, preko onih čiji je i umjetnički i svaki drugi domet ograničen na uže područje sredine u kojoj žive, do onih koji nikada nisu ni pomišljali da će se baviti pisanjem, ali su u svojoj prognaničkoj poputbini pod tuđe nebo ponijeli svoje priče, svoje sudbine, koje su ih neodoljivo vukle da ih zabilježe. 

Među ove treće mogla bi se svrstati i autorica ove knjige. Senzibilna, kakva je po prirodi, nije se mogla oduprijeti iznenadnoj navali emocija, navrlih poslije posjete rodnom gradu iz koga je protjerana, tim slikama koje su se počele smjenjivati pred očima, tim dragim likovima koji su odnekud izranjali jedan po jedan i toj bujici riječi koja je odnekud izvirala i pokuljala napolje. Tako se, «sama od sebe», skoro u jednom dahu ispisala njena prva knjiga priča i pjesama Od Višegrada do Vidbeka, obletjela kao zvijezda repatica Dansku i Skandinaviju, odjeknula društvenim mrežama i danskim medijima, uselila se u mnoge domove i zasvijetlila u dušama brojnih čitalaca. Osim čistote literarnog teksta, ljudi su primjećivali i neglumljenu iskrenost spisateljice, njenu toplinu u obraćanju, kao i čistotu, jednostavnost i nepatvorenost njenog «egzotičnog» svijeta koji opisuje i oživljava. Na tom «oprobanom konceptu», na toj potki, zasnovano je i «tkanje» njene druge knjige, koja je pred nama.

A kakav je taj Medihin, (Evropi egzotičan), svijet? 

Kakva je njena priča? 

Jednostavan je, čist i nepatvoren, iskren i topao, običan. I velik baš u toj svojoj običnosti. Tačnije: takav je jednom bio, stvaran i lijep, pa potpuno urušen i brutalno uništen. Njena priča ga, upravo zato, ponovo oživljava i uspravlja (i u vlastitom sjećanju, i u očima i srcima budućih čitalaca), pokazuje ga u svoj njegovoj dragosti, humanosti, čestitosti i posebnosti. Njena priča, zbog toga, nije izmaštana, iskonstruisana, izmišljena. Ona je stvarna, životna, doživljena i preživljena, urezana u pamćenje kao tetovaža na duši. Njeni likovi gotovo nikad nisu heroji, glavni junaci njenih priča su nane, tetke, strine, dajdže susjedi, zanatlije – cijela galerija «malih ljudi», rodbine, prijatelja, onih čije se ljudske geste pamte duže i draže i prepričavaju življe i toplije od bilo kakvih «velikih događaja». Njihov karakter je starinski, tabijatli, onakav kakav je oduvijek bio u bosanskom selu, sa svom onom drevnom mudrošću, pa i lukavstvom, ali i prostodušnom naivnošću. Dakle, sa svim vrlinama i manama (uvijek više vrlinama) koje su autorici, a i mnogim generacijama obilježile djetinjstvo i vrijeme odrastanja. Spisateljica se s puno neskrivenih emocija prisjeća dragih ljudi i prijeratnih, mirnodopskih događanja i iznosi pred čitatelja neprocjenjivu vrijednost tadašnjih rodbinskih i međuljudskih odnosa i života u slozi, ljubavi, međusobnom uvažavanju, punom empatije. Čini to tako uvjerljivo da onaj divni davni bosanski duh u njenom pripovijedanju osjetimo i vidimo kao da nam ga drži na otvorenom dlanu. To joj uspijeva naročito upotrebom autohtonog drinskog govora, specifičnog i karakterističnog za to podneblje, pomalo arhaičnog sa «miruhom» onovremenosti. U nekim će situacijama posegnuti i za zaboravljenim izrazom, izvući odnekud u vremenu zapretanu riječ iz naroda, koja nije u jezičkoj normi, ali će upravo ona, ta riječ, svojom «starinskom pozlatom» oslikati atmosferu ili dodatno obasjati neki lik. 

Autorica se rijetko upušta u komplikovanije oblike fabuliranja radnje, životne puteve svojih glavnih likova ne usložnjava više nego što to život sam čini, pa je njena fabula prirodna i logična i uglavnom je jednostavna. Ponekad do te mjere da se pojedine kraće priče doživljavaju kao lirski zapisi, kao poetične crtice, kao pjesme u prozi. 

No, Medihin «drinski svijet» nije samo toplo sjećanje. Svim svojim ratnim besmislom i stravičnim zločinom koji se sručio na njen Višegrad, taj i takav svijet, nestao je u krvi i patnji brojnih nevinih stradalnika, pa će se sva tragika beskrupuloznog njegova potiranja dramatično preliti i u njeno pripovijedanje. Ni te potresne sudbine njenih likova, kao i one tople slike iz onog sretnog doba, nikada i nikako ne mogu iščeznuti iz njenog sjećanja, niti iz našeg kolektivnog pamćenja. One su je, svaka na svoj način, trajno obilježile, oblikovale i učinile drugačijom osobom i u svijetu u kome je sada, ponovo okružena toplinom vlastitog doma u Videbeku. I kao da je ovim pričama sve te drage ljude, kojih više nema, željela oživjeti, provodati ih i po danskim prostranstvima, konačno ih ponovo sakupiti ne jedno mjesto – «nastaniti» među korice svoe knjige i tako pretvoriti u vječnike. I za sobom zatvoriti jedno važno, neizbrisivo živonto poglavlje, jedno neprocjenjivo vrijedno emocionalno iskustvo. I kao da ni njen život dalje ne bi imao puni smisao da to nije učinila. Možda upravo otuda autorica «ne žaleći za prošlošću i ne strahujući za budućnost» i u naslovu ove zbirke (veoma uspjelom) smišljeno aludira na najpoznatije djelo u našoj književnosti, ovjenčano Nobelovom nagradom.  

    

Mediha je, i u prvoj knjizi, iskazala nesumnjiv pripovjedački dar, ali ga u ovoj knjizi osjetno i razvija, ispoljavajući i solidno zanatsko umijeće. Ovladala je pripovijednom strukturom, slobodnija je i uvjerljivija u nijansiranju likova, raznovrsnija u odabiru i razradi tema i motiva, a vještija i u kompoziciji same zbirke. Sve to govori da smo sa Drine dočekali jedan svjež pripovjedački dašak, topao lahor, koji nema ambiciju da preraste u prejak vjetar koji «diže veliku pra

šinu», ali će, siguran sam, još dugo svojim umilnim ćarlijanjem biti prisutan u našoj književnosti i svojim toplim daškom još mnoge duše ogrijati. 

NOVI PRIPOVJEDAČKI GLAS SA DRINE

(Uz knjigu priča Medihe Omerović Smajlović)


Među naše pisce koji žive i stvaraju u Danskoj priključila se i Mediha Omerović Smajlović, objavivši 2018. godine svoj prozno-poetski prvijenac pod naslovom Od Višegrada do Videbæka. Mada nikad ranije nije pomišljala da piše, kako sama objašnjava u predgovoru svog debitantnog diskursa, ta želja javila joj se pri prvoj posjeti rodnom gradu u aprilu 2017. godine, kada je „osjetila, kao nigdje na svijetu, da tu pripada.“ „U svojim pričama“, pojašnjava dalje autorica, „željela sam da obgrlim tu bosansku dušu, koja i pored svih nedaća i zla što se sručilo na nju, opstaje i zasija često u mom životu. To je taj trenutak oko kojeg se svijaju sve moje priče i pjesme“. I doista, nakon čitanja ponuđenog rukopisa Medihe Smajlović Omerović stiče se dojam da ona duboko u duši nosi ljubav prema rodnome selu, Višegradu i Bosni, koju iskreno i lako prenosi čitaocu, tako da i on biva brzo i duboko involviran u taj čudesni svijet seoskog života, prepunog prirodnog iskustva, iskrenosti, privrženosti zemlji i ispunjenog narodnim predanjima.

Ona uspijeva da na jedan vrlo jednostavan i prijemčiv način uvede recipijenta u svijet svoje priče ili pjesme, potičući njegovo kasnije razmišljanje o tekstu i oživljavajući slična vlastita iskustva. Tome u znatnoj mjeri doprinosi jednostavnost jezičkog izraza koji krasi upotreba narodne leksike koja često pripada nekim ranijim vremenima. Njene proze su često na razini novele ili čak crtice i predstavljaju životna iskustva iz višegradskog i danskog miljea gdje se sa velikom ljubavlju opisuju likovi i događaji iz rodnog sela. Ne zaobaleze se ni zla koja su preživjeli ljudi iz Višegrada, kao i sama autorica, ali se na život i budućnost gleda optimistično, sa naglašavanjem dobrote i ljubavi. I u pjesmama, koje su najčešće pisane tzv. ”vezanim stihom”, sa rimama, dominiraju slični motivi ljubavi prema domovini i svojim bližnjima, gdje čitalac može uživati u jednostavnim poetskim slikama ”podastrijete ljepotom bosanskog jezika i folklorne harmonije”, kako je lucidno naglasio i recenzent njene prve knjige, Mustafa Smajlović.

Na koncu, valja zaključiti da je Mediha Omerović Smajlović, već svojom prvom knjigom, ostvarila zanimljiv i vrijedan književni diskurs sa osebujnom tematikom izbjegličke sudbine. Jasno je vidljiv njen stvaralački dar i uspješno baratanje jezičkom strukturom, što joj otvara vrata novim djelima. Kao što je i ovo koje je pred nama.

Dr Izet Muratspahić

Medihine crtice o sudbinama i prošlosti

(Recenzija)

Autorica Mediha Omerović Smajlović i ovim svojim književnim ostvarenjem nastoji oživjeti ne tako davnu prošlost, prisjećajući se u nadahnutim pripovjedno-poetskim osvrtima kako nezaboravnih događaja iz djetinjstva, tako i onih strašnih ratnih zbivanja koja, i da hoće, ne može izbrisati. Znajući činjenicu da sve što nije zapisano nestaje u ponorima vremena, autorica zavidne zbirke pripovijesti nastoji oživjeti njoj znane ličnosti, želeći da su one ponovo uz nju, da joj osiguraju onu nekadašnju toplinu iskrene ljubavi. 

Ali vrijeme je neumitno odnijelo njezine najdraže, zločinačka ruka je otrgnula mnoge koji bi sada mogli biti uz nju, pa se privija uz one koji su igrom sudbine preživjeli, ne gubeći nadu da će se javiti nestali (nikada zaboravljeni), kojima ona i posvjećuje ova svoja sjećanja.

O stravičnim sudbinama podrinjskog stanovništva, o zločinima uzvodno Drinom od Bijeljine, Zvornika, Bratunca, Srebrenice do Višegrada (da se ne spominju sela i zaseoci uz te gradove), do sada je napisan zavidan broj književnih i historijskih djela, ali još uvijek je to nedovoljno da bi se iskazala sva strahota patnji i stradanja jednog naroda kojem namijeniše genocid. U umjetničkom oblikovanju književnici se bave sudbinama svojih glavnih likova, nastoje ne iznevjeriti norme pisane riječi, pa čak i kada su ta djela autobiografska, što često stvara dojam nekakve priče, poluistinite i izmaštane, dok nam autorica djela Na Drini sudbinaslika stvarne ličnosti, svjedoči o autentičnosti njihovih likova.

U svom oživljavanju dragih lica Mediha Omerović Smajlović ništa ne uljepšava, ne nameće cenzuru niti u karakterima, ponašanjima ili govoru svojih likova. Zbog toga je odlučila vratiti u govor svih iz svoje familije, o kojima kazuje samo najbitnije, one riječi kojima se izgubio trag u historizmima i arhaizmima normativa srpskohrvatskog jezika. U uvodu ovoga djela svojih sjećanja namjerno to i naglašava, jer zna da bi se izgubila svaka autentičnost ličnosti seoskog prostora, ako bi pokušala izbjeći njihov živi govor. A da bi njezino pričanje bilo još stvarnije, i sama ne osavremenjava takve riječi u pripovijedanju, što joj se nikako ne može zamjeriti, pripovijesti time ne gube ništa od umjetničkog.

Autorica ovu zbirku crtica ispisuje prema svom sjećanju na drage likove naizgled bez nekakvog posebnog reda u planu prikazivanja, ali nikako stihijski, onako kako joj je katkada neko od njih naumpao, već se trudi da u potki cijelog djela ne izostavi ni jedno drago lice. Slikanje jedne osobe, stvarne ličnosti, priziva sliku druge pa tako redom: otac, majka, nena, tetka ili tetak, susjetka... između kojih se, da se pokaže određena karakterna crta prethodne, umeće i lice ne tako dragih poznanika, ili lik i djelo neočekivanog heroja kao što je Miko.

Tu su svakako i iznimno nadahnuti poetski osvrti, prepuni nježnosti, koji se u v

Trenutno nema recenzija za ovaj proizvod.