Níska sunčanih zrnaca

Odlike knjige priča „Níska sunčanih zrnaca”
autorice Misere Suljić Sijarić

(Recenzija)

Ako je suditi po prvoj knjizi autorice Misere Suljić Sijarić, može se brzo steći dojam da je njena spisateljska bujica snažna i dobro usmjerena koritom one književnosti koja nam još mnogo toga bitnog ima reći. Jer, kad se u analizu uzme bilo koja priča ove knjige dobija se utisak da je riječ o ozbiljnom i zrelom piscu.
Ova knjiga, brižljivo nizanih priča poput zrnaca iz samog naslova, djelo je koje je nastajalo dvanaestak godina a sastoji se iz deset cjelina posloženih po sjećanjima, počevši od najranijeg djetinjstva kao što je slučaj sa prvom pričom „Níska sunčanih zrnaca sa nijansom ruže” (u kojoj se autorica prisjeća svoje djetinje bezbrižnosti gdje je sve onako kako sama želi, jer je njena recepcija riječi, stvari i okruženja sasvim neposredna, nevina i oslobođena svega nametnutog, zbog čega se junakinja upravo i danas toga rado prisjeća, i često priželjkuje da se „vrati” i, naravno, „zadrži” bar onoliko koliko je potrebno da se sakupi snaga za „ići dalje”, a što i svima nama pokatkad zatreba), da bi u knjizi lagahno redala priču po priču, nekako pazeći da ih naniže po starosnoj dobi svoje junakinje, zapravo same autorice, od najranije dobi pa sve do odrastanja, kad napušta svoj rodni kraj u priči „De, bȁko, de”.
U pojedinim pričama ovog niza je toliko lirike, nježnosti i dječije iskrenosti da bi se prosto neke od njih mogle posložiti u stihove, one što svojom neposrednošću diraju sva čitaočeva čula, obogaćujući ga jednim posebnim iskustvom doživljaja ljepote. Autorica svojom suptilnom rukom dira žice harfe koje duboko zadiru u one najtanahnije trenutke ljudske čistote i dostojanstva, trenutke jednog spontanog načina življenja kakav svakim danom sve više nestaje, i kakav se, ponekad se ima osjećaj, samo perom može načas zaustaviti. Tako je s prvom pričom po čijem dijelu naziva je i sama knjiga naslovljena, ali i sa pričom „Jaganjci”, gdje sitna dječica i jagnjad zajedno piju, jedno pored drugog, sa iste rijeke, te igraju iste igre uz svojevrsne „ode radosti”, voleći se iskreno i spontano kako to samo čedne, neiskvarene duše znaju, da bi jaganjci završili na ražnju onih koji ne vide ovaj svijet čistote i bezbrižnosti već onaj drugi, „svijet punih stomaka”, a i ta ista djeca jednog će dana, kad poodrastu, završavati na kojekakvim „linijama razgraničenja”. Ljepota autoricinog pripovijedanja je i u tome što ona ne staje tu. Život njenih jaganjaca se nastavlja na plavom nebu, u igri oblačića što „gurkaju jedni druge”, očito sretniji od svijeta na zemlji. Spisateljica ovu poetičnu priču posvećuje mladićima koje niko ni za šta i ne pita već ih šalju u ratove za kojekakve interese, a posebno bratu koji je poginuo „u odbrani Sarajeva”, te je zato čak i suvišno reći koliko je poruka ove priče duboko antiratna.
Tematika knjige ide od onih dječijih doživljaja pojmova i životne okoline, doživljaja vjetrova na planini, dira u pitanje pretjerane dječije odgovornosti a s druge strane neodgovornosti odraslih, dječijeg osjećaja pravde i nepravde, ljubavi i topline koju dijete može osjetiti prema bližnjima, do nadrastanja svega i potrebe da se krene u svijet, ali i one suprotne, potrebe da se vratimo u djetinjstvo i bezbrižnost koju ono ima. Vrlo prisutna tema su i oni uobičajeni dječiji strahovi, strahovi od nepoznatog, što je djeci vrlo blisko.
Spisateljica nam knjigom daje jednu jasnu panoramu mjesta i vremena odrastanja svoje generacije. Ona radnju smješta u selo, locirajući je oko škole koja u svojoj neposrednosti ima prodavnicu, stanove nastavnika koji rade u školi, te do njih kuću male junakinje, odnosno njene porodice. Na taj način nam ona postaje mali svjedok svih dešavanja. Centrirajući gradsku atmosferu usred sela, kroz koje svakodnevno cirkuliše različit svijet, spisateljica nam posredno predstavlja i sva društvena dešavanja toga doba. Druga njena lokacija je planina, to jest tetkina kuća na planini, čime nam bliže predstavlja seoski ambijent.
Jedna od osnovnih odlika njenih priča su opisi, živi opisi uz vrlo upečatljiva zapažanja, koja sežu do onih sitnica kakve ne može svačije oko primijetiti. Ona se koristi metodom „bacanja svjetla na pozornicu” i nama kao čitaocima u svakom je momentu jasno gdje i kako se sve to dešava, sa posebnim „dodatkom” vlastitog, autoricinog doživljaja okruženja. U priči „Jaganjci” imamo sliku koja prosto zaustavlja trenutak: jaganjci u svojoj „predsmrtnoj igri”, u svom veselom trku izdignu se u zrak, zakrenuvši glavu unazad kao da mjere dužinu svog skoka, i tako „stoje” izdignuti u zraku kao kakvi mostići. U priči „Sunce na ramenu” imamo čitavo bogatstvo opisa i neodoljivih dječijih dijaloga. No, ono što tu priču čini posebnom jeste toplina kojom se sve to pripovijeda, ta beskrajna ljubav prema, nama bliskim ljudima, u priči konkretno – male junakinje prema nani. Ali to nije sve, najneobičniji trenutak je upravo onaj koji potvrđuje da je ta ljubav prema svojima podržana i opravdavana i od prirode. Autorica u prirodi često traži potvrdu, a ovdje to i sâmo sunce čini. Ono pravi društvo malehnoj koja užurbanim koracima grabi pored groba o kojem su se ispredale zastrašujuće priče, da bi došla do svoje nane (bike). Kako je to veličanstveno i neočekivano – sunce postaje pratilac ničim neokrnjenoj dječijoj ljubavi. Sunce je čas na lijevom čas na desnom ramenu, a pokatkad „pogura” i s leđa. Ono je poput kakvog blizanca koji je tu da bi ti bilo lakše. To su samo neke od tih magičnih slika kojim je knjiga protkana.
Na listi njenih junaka između ostalih, onih uobičajenih, nalaze se i: sunce, vjetrovi, ptice, jeremičak, rijeka, jaganjci, bicikl, pa i sama priča, amidžina priča o šeheru dobija osobenosti lika...
„Zadaća” je isto tako, kako i priča „De, bȁko, de”, ispripovijedana sa onim lagahnim strpljenjem i mirom kakav osjetimo, naprimjer, u današnjim iranskim filmovima koji „nikud ne žure”, a ipak stignu da nam predoče i one najdublje ljudske doživljaje. Ovdje nam autorica pripovijeda o pretjeranoj odgovornosti malehnih, koja im zna biti katkad i veliki teret. Autorica na indirektan način upućuje i kritiku odraslima, koji nekad zadatke daju ne razmišljajući mnogo o tome da li će i kako ko od mališana kojima su upućeni, to isto i moći ostvariti. Pokatkad su zahtjevi odraslih i slučajni, usputni, samo da se nešto dа̄, a mali ih uzimaju preodgovorno i preozboljno. Briga oko toga šta je učitelj rekao da se treba odraditi za zadaću, proizvodi onu vrstu mȍre koju imamo i u Andrićevoj priči „Knjiga”. No, da nije kod autorice bilo u djetinjstvu takve odgovornosti, mi danas ne bismo imali priču neobično bogatu dječijom psihologijom, dječijim doživljavanjem obaveza i strahova, potresnim doživljajem kišne noći na planini, pa bismo bili uskraćeni i za predivne slike odsjaja munja u noći, grmljavine, te i za jednu natprirodnu sliku koja dolazi iz dječijih strahova...
Negdje je priroda tako oživljena da poprima osobine likova, kao što je naprimjer u priči „Prvo zviždukanje”, gdje imamo svojevrsnu komunikaciju između prirode i junakinje. S jedne strane je, dakle, nesigurna djevojčica, a sa druge šuma i sve ono vidljivo i nevidljivo što ona u sebi ima. Priča se završava ptičijim cvrkutom s jedne i dječijim zviždukanjem sa druge strane. Priča „Ezan u Đerekarima”, na sličan način govori o apsurdu gdje na jednom tasu imamo od mujezinova glasa isprepadanu djevojčicu koja prvi put čuje ezan, lupanje srca iz straha koji dolazi od nepoznatog, a na drugom – mirno ponašanje teleta kojem je to svakodnevica i koje spokojno nastavlja da pase. O tom i takvom paradoksu, s onom dubljom brazdom satire govore i neke druge autoricine priče.
Očito je da je autoricino dugogodišnje iskustvo u radu sa najmlađima doprinijelo da znalački bira teme, motive, likove, dijaloge. Očito je i to da ne postoji priča koja nema i onih poniranja u dublje slojeve. Zato su ove priče i za malehne, najmlađe, te malo starije, ali i za one odrasle. Njihovi čitaoci mogu biti svi oni koji vole Oskara Vajlda i A. de Sent Egzipetija, ali i Branka Ćopića, kao i vrsnu našu pjesnikinju Nasihu Kapidžić-Hadžić, te one koji rado posežu za Andersenovim bajkama, a i one koji se zadržavaju po našim terenima kao što je divni naš Hromadžić.
No, kad je riječ o opisima, koji su vrlo upečatljivi i koji su potka ove knjige, kao što je slučaj, naprimjer, sa pričom „Leteći stanovi”, „Jaganjci”, „Sunce na ramenu”, „Zadaća”, „Jeremičak”, tako se mora istaći da je jedna od osnovnih odlika pripovijedanja dotične autorice i spoj onog jučer i ovog danas, veza između onog što je bilo djetinjstvo sa današnjim zbivanjima, a najčešće onim što je donio rat. Kako se ono što se dešava u „Letećim stanovima”, vjetrovi koje maestralno opisuje, prosto u njenim opisima čuje kao muzika, tako se ti stanovi (katuni) koje vjetar nosi tamo gdje samo on hoće i može, javljaju i desetak-petnaest godina kasnije, onih ratnih godina kad svi naši stanovi „negdje odlaze”, dižu se u zrak i nekontrolisano nekud nestaju. Scene opisane u doživljajima iz djetinjstva vraćaju se i u snu, posredno govoreći i o današnjici. Takav spoj onog jučer i ovog danas imamo i u već pomenutoj priči „De, bȁko, de”. To je priča koja nas opušta i koja nam daje osjećaj da se nikud ne žuri. Autorica lagahno pripovijeda o svom amidži koji bi „ostavio dan” dok bi polagahno hodio džadom dolazeći im u posjetu, te darivao nestašnu mladost svojim velikodušnim pričama, savjetima, otvorenim srcem, i rukom punom novca. Uz to su djeca dobijala i onu „porciju” ljubavi prema Sarajevu, gradu koji će obilježiti njihov izbor i budućnost. Tako će u tom gradu, u kojem je amidža izgubio zdravlje a opet ga voli i najsretniji je dok im o njemu priča, neki od njih igubiti i živote, a preživjelima će ovaj grad i pored svega ostati jedini izbor. Ta završna priča, priča koja zatvara krug autoricinog djetinjstva, ima i simboličnu poruku: idemo dalje, jer život ide dalje.
Izdvajamo priču „Bicikl” jer možemo reći da je to autoricin svojevrsni test u pisanju satiričnih sadržaja, koji ona polaže u stilu Eriha Koša u njegovim satirama. Autotica nas sve vrijeme drži na onoj tanahnoj liniji – ni tamo ni ovamo. Čudno je kako nas uspijeva „šaltati” da se i sami sve vrijeme pitamo: pa za koga mi to navijamo? Odlično nas je držala na ispitu, što joj je zasigurno i bio cilj. Zato s punim pravom smijemo reći da pisanje satiričnih sadržaja može biti njena uspješna crta, čak i poželjna. No, nije samo ova priča ta u kojoj su elementi satire prisutni, ona je samo priča u kojoj su najdominantniji, a pripovijedanje Misere Suljić Sijarić se zapravo uvijek i kreće po određenoj noti satire. Neobično je to, čak pomalo i nespojivo da se elementi nježnosti sjedinjuju sa onim satiričnim, a to ova autorica vrlo uspješno čini. Ona prosto „sviruka” po žicama čas jednih čas drugih. A ta muzika je čitaocu prisan doživljaj, onaj iz kojeg se on prosto nerado budi. No, kad se knjiga ipak spusti i zatvori, ostaje nešto u nama što bismo poželjeli da svako naš doživi. Zato je i ja iskreno preporučujem svima, i „velikim” i „malim” čitaocima, nadasve onim pravim čitaocima, uživaocima dobre literature, jer je svakako jasno da je i sama autorica odrastala uz pravu književnost.