Malo čudo
Izdavač: LIjepa riječ, Tuzla
Godina izdanja: 2017.
Broj strana: 300
ISBN 978-9926-427-23-8
Tvrdi uvez, mat plastifikacija
Godišnja nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine za 2017. godinu.
Mehmed ĐEDOVIĆ: MALO ČUDO
Recenzija
Naslov rukopisa nove zbirke priča Malo čudoasocirao me na misao da je pisanje, a posebno pisanje priče, doista nepredvidivo čudo, da se ne zna na šta će konačno priča koju se piše izaći, čak i kad je pisac u glavi formirao njen sadržaj, zamislio tok radnje od početka do kraja,prometnuo kroz maštu sve njene detalje, odredio karakterne osobine likova, njihov unutarnji i vanjski portet, prošao u mislima kroz sve dijaloge koje će voditi likovi u budućoj priči, kroz struju njihovih misli, da se u toku pisanja dogode stvari koje pisac nije imao na umu kad je počinjao pisanje priče jer priča nije i nikada ne ne može ni biti isto što i zamisao o priči. Međutim, kad se Mehmed Đedović prihvati pisanja priče, zna se na šta će to konačno izaći - napisat će priču koja se čita sa zanimanjem, iz koje se vidi da je prostor pričanja priče prostor kojem Mehmed Đedović pripada svim svojim bićem i u kojem se sa sigurnošću kreće. Vidi se da je ovladao čudom umijeća pričanja. Vidjelo se to u pričama iz njegove prve knjige priča Tragovi a još jasnije u pričama iz knjiga priča koje su potom uslijedile: «Osluškivanje» i «Čaj od nane» . Vidi se to u punoj mjeri i u svakoj priči u njegovom novom rukopisu priča Malo čudo koji se u mnogo čemu nastavlja na zbirku «Čaj od nane». Da je svijet priče Đedovićev umjetnički svijet pokazuje i to što su i njegovi romani Vodi je da tečei Legionaru izvjesnom smislu, a roman Onaj koegnemanesumnjivo, satkani od međusobno povezanih priča.
U zbirci priča Malo čudo nalaze se priče koje pokazujuj svu različitost tema Đedovićevih priča i puteva kojima dolazi do njih: nekada posegne za događajem iz vlastitog života, češće osluškuje život oko sebe i izdvaja ono što je za priču zanimljivo, traga za pričom u razgovoru s ljudima koje umije privoliti da mu se otvore i pred njim odmotaju svoje životno klupko, putuje po raznim krajevima i istražuje njihovu prošlost i na taj način dolazi do priča historijskog sadržaja, bilo da su iz vremena Prvog ili Drugog svjetskog rata ili iz bliske prošlosti u čijim je događajima i sam bio sudionik, dolazi do predaja, realnog sadržaja ali i onih tajanstvenog, pa i okultnog, koje su mu posebno drage i od kojih uspijeva napisati savremenu, modernu priču. Međutim, Đedeovićevo umijeće pričanja posebno dolazi do izražaja u pričama o običnim svakodnevnim ljudima u čijim jer Đedović pokazuje, pričajući o njima da se zanimljiva, često začudna priča, može naći tamo gdje se najmanje očekuje, samo za to treba imati volje i sluha. Za ilustraciju iskoristiću dvije sasvim ovovremene pričeiz bosanske starnosti priču «Grlica» i priču «Malo čudo» po kojoj je naslovljen Đedovićev novi rukpis kratkih priča i pripovjedaka.
«Grlica»je priča o gastarbajteru uplašenom bolešću i grlici koja slijeće na prozor njegove bolesničke sobe, odnosno o jednom vidu naše savremene a za mnoge neizvjesne svakodnevice. Za simboliku pojave grlice u ovoj kratkoj recenziji nema dovoljno prostora pa neka u žiži zanimanja ostane njegov odnos prema bolesti, njegovim strahovima i nepovjerenju u domaće, bosanske ljekare, a povjerenju u sve što je njemačko, a posebno u moć njemačke medicine koju otjelovljuje doktor Miler. Dok u njemačkoj bolnici čeka na operaciju dogodi se da je doktor Miler morao operativni zahvat prepustiti drugom ljekaru. Draž priče je u njenom obrtu kojeg čitalac ne očekuje, a posvećeni znalac priča može da nasluti: ljekar koji je obavio operaciju je „domaće gore list“, doktor Sinan, šta više, bolesnikov komšija.
Priča «Malo čudo»je priča o bolnom odrastanju koliko i priča o umjetnosti – slikarstvu, jer glavni lik je dječak koji je bogomdani budući slikar, neobičnog i rijetkog dara promatranja, osjećanja biti viđenog i oživljavanja bojom, linijama i oblicima, ali i dječak koji ima sasvim malen, a njemu veliki i nedostižan, san da dobije bicikl. Kada mu se, ipak, san ostvari pa dobije bicikl za nagradu na slikarskom natjecanju, biva to nakratko – san biva „progutan“ grubom stvarnošću, otac prodaje bicikl jer je porodica pritisnuta teškim siromaštvom.
Ni ostale priče u novom Đedovićevom rukopisu nisu ništa manje zanimljive, Đedović je napisao još jednu zbirku kojom se predstavio kao vrstan pripovjedač pa zbirku «Malo čudo» rado i mirne duše preporučujem.
Zejćir Hasić
O ŽABAMA I CRVENIM VJETROVIMA
(Mehmed Đedović
Malo čudo– priče
Recenzija)
Poznavao sam čovjeka koji je umio odlično pričati priče i držati pažnju onoga koji sluša. Nije bio dosadan kada govori, znao je napraviti ambijent, dočarati, tamo gdje treba dodati uzbuđenja dodao bi, gdje je neophodno stati on bi stao. Znao je taj čova, koji je uz to bio i prosvjetni radnik u penziji, ispričati dobru priču, ali je, mada je pokušao, nije umio zapisati. Na papiru, ta njegova priča ne bi bila ništa, izgubila bi ljepotu, sjaj i uzbuđenje... Na papiru bi je sjajan pričalac potpuno ubio. Zapisivač, pak, ne mora umjeti dobro da priča, jer njegov posao bi trebao biti i jeste, pisanje, a pisanje je malo drugačije od pričanja.
Neko se nikad ne umori od pričanja dobrih priča, a neko drugi i ne počinje jer unaprijed zna da je to za njega klizav teren.
Đedović je kao pisac prepoznat po priči, i on tu formu i danas veoma cijeni i uspješno se sa njom dogovara.
Pročitajte bilo koju priču iz knjige «Malo čudo», koju nam ovaj put nudi, naslovnu priču, recimo, i vidjet ćete da je Đedović kao pričalac vrstan autor.
«Malo čudo»je sjajna simbolika onoga što on kao autor jeste. Veliko je čudo, da pisac iz manje sredine, čitav život okrene i podredi knjizi i tekstu i da učini to što je ovaj pisac učinio.
Da bi neko pisao tematski i stilski toliko različite priče kakve nalazimo u knjizi «Malo čudo»mora, najprije da podosta čita, a sa druge strane, ništa manje bitno da sluša druge. Uz to je presudan i interes i zanimanje pisca oko toga šta bi u priču moglo ući.
Đedović priči daje novu dimenziju time što je obogaćuje sa likovima, radnjom i puno širom bujicom te kod čitanja uvijek imamo utisak da je tekst obimniji nego što u stvari jeste.
I u ovoj knjizi on se tematski drži onoga što nam je, sa jednog drugog aspekta ponudio u «Čaju od nane», njegovoj zadnjoj knjizi priča.
Đedović u svakoj od priča pokazuje da je vrstan pripovjedač, sa prepoznatljivim stilom, sa samo njemu svojstvenim načinom pričanja priče. Osnovna odlika je jednostavnost kazivanja. Tako da svaku njegovu priču, nakon isčitavanja, možemo s lakoćom prepričati, prijatelju, poznaniku... I još nešto. To je proza veoma čvrste i logične fabule, sa dramskim nabojem, tako da plijeni pažnju čitaoca od prvog do zadnjeg retka. Iz svake te priče mogao bi se izvesti roman, jer se one mogu promatrati i kao skice za ovu književnu tvorevinu.
On je i majstor dijaloške forme u što se možemo uvjeriti u mnogim pričama.
Đedović njeguje lijepu, kratku, jednostavnu i jasnu rečenicu.
Uglavnom su to, u sintaksičkom pogledu, proširene rečenice, rijetko se upušta u složene, sa mnogo zareza, umetanja sintagmi i drugim stilskim zavrzlamama, kojima su skloni neki pisci. Ta kratka i jasna rečenica priču čini čitljivom i pitkom.
Autorski interes za historijom i prošlošću je tek toliki da iz nje može izvući dobru priču, što se dogodilo sa pričom «Šaptači Irine Kartekuzenovski».
Drži ga i to neko malo čudo iz kojega ovaj autor izvuče maksimalnu korist. Navuče nas na priče o žabama, crvenim vjetrovima i slično...
Nije zgoreg spomenuti ni priču «Srce fazana», u kojoj je uspio na potpuno drugi način izvagati dobro i zlo u ljudima.
O svakoj od Đedovićevih priča u knjizi «Malo čudo»bi se dalo govoriti ponaosob.
Za svoje pisanje on je nagrađivan prestižnim književnim nagradama, priče su mu prevođene na druge jezike, snimljene kao radio drame u programu radija BiH, i što je najbitnije vrlo rado se čitaju, a knjige je moguće pronaći i u bibliotekama širom svijeta. I «Malo čudo»će, sigurno, imati sličan uspjeh, pa ga toplo preporučujem izdavaču za objavljivanje.