Tragovi

Poslije romana "Krv u očima" (godišnja nagrada Bosanske riječi) i "Bosanski bumerang", te dvojezične zbirke pjesama "Oči u hladnom nebu", Rifet Bahtijaragić nam se predstavlja zanimljivo koncipiranom knjigom "Tragovi", u koju je, pored svojih pjesničkih zapisa, uvrstio i izmišljene razgovore sa ličnostima koje su obilježile 20. stoljeće. Riječ je o svojevrsnim intervjuima - zapravo o mini-esejima o važnim društvenim temama, kojima autor specifičnim uglom promatranja daje sasvim novu dimenziju i značenje......... “Bosanski pisci su devedesetih godina (dvadesetog vijeka) proizvodili i još proizvode najžešću evropsku književnost, vrlo jake knjige, definirane, koje je bilo i više nego lako izdati. Za razliku od srpskih, hrvatskih i drugih evropskih pisaca, bosanski pisci su odlučili progovoriti o najvažnijim stvarima. O strahu, osjećaju zaboravljenosti, osjećaju izolacije… Postali smo glavni likovi jedne drame u kojoj nam razbojnici, kriminalci, političari i palikuće rade o glavama.” (“Dani”, Arhiva, 122 – iz razgovora Ahmeda Burića sa Nenadom Popovićem, profesorom, urednikom u velikim izdavačkim kućama u Hrvatskoj, osnivačem izdavačke kuće “Durieux”; zajedno sa nekoliko bosanskih pisaca formirao je i ediciju Ex Ponto). Međutim, “vrlo jake” i “žestoke knjige” bosanskih pisaca nastaju i na Američkom kontinentu. Rifet Bahtijaragić, bosanski i kanadski književnik, već poodavno širi prostor kulturnog djelovanja Bosanaca daleko izvan Evrope, u Kanadi. Ovdje se iza njegovih romana “Krv u očima” i “Bosanski bumerang” pojavila prije dvije godine njegova zbirka poezije “Oči u hladnom nebu”, a evo sad i knjiga “Tragovi”, poezija i niti poetske impresije. Po formi i sadržaju, riječ je o specifičnoj i inovativnoj knjizi. Sačinjena je od pjesama i poetsko-filozofsko-esejističke proze, u kojoj se lično i zavičajno, opšte i globalno, nacionalno i nadnacionalno, emotivno i filozofsko, zemaljsko i kosmičko – isprepliću satkani od čovjekove pobude da sagleda danas najodsudnija pitanja trajanja i opstanka čovječanstva. “Tragovi” tematski navode na sjećanja i poređenja sa visokim dometima ljudske misli u knjigama: “Principi nove nauke” Giovannija Baptiste Vika, “Neimari svijeta” Stefana Zweiga i “Nauka i svijet” Ljubomira Berberovića. Ovo tematski, motivski i žanrovski bogato i raznovrsno štivo, ova specifična i neobična duhovna laboratorija poseže za velikim dostignućima ljudske civilizacije i stavlja ih u umjetničkoj formi u borbu za dobrobit čovjeka. Vjerovatno su “Tragovi” žanrovski i tematski najzanimljiviji time što je pjesnik svojim umjetničkim i filozofskim lamentacijama kao podsticajni areal dodao fiktivne, ali u suštini veoma moguće, intervjue sa, ne samo po njegovoj nomenklaturi, izuzetno značajnim i inspirativnim ličnostima naše civilizacije. Rifet Bahtijaragić je u zbirci pjesama “Oči u hladnom nebu” objavio pjesmu Titan, u kojoj (prikriveno velom pjesničkih artikulacija, ekspresija i metafora) ipak prepoznajemo stihove posvećene Titu. U Tragovima pjesnik je sučelice ispred sebe postavio “živog” Tita i intervjuisao ga postavljajući mu vrlo “hladno analitička” i gotovo “nemilosrdna” pitanja. I oni koji su decenijama bili u najpovoljnijim prilikama da najviše i najautentičnije upoznaju Tita biće zainteresovani originalnošću, aktuelnošću i istorijskim značajem tema u intervjuu, u “razgovoru” s Titom nakon više od dvije i po decenije od njegove fizičke smrti. Književnik u Tragovima kazuje: - Tita nije bilo lako naći. …Nije mi bilo lako. Trebalo je ponovo ujediniti one milione Titovih čestica što su ih (bivši) Jugosloveni ponijeli sa sobom zaklinjući se da su svi Tito, pa onda onih dijelova što su ih odnijeli u svoje zemlje predstavnici 123 države svijeta, među kojima 32 predsjednika država, 22 premijera, 4 kralja – učesnici najčuvenijeg pogreba u historiji naše civilizacije. Čak sam ponešto od Tita ukrao i od Lillian, majke tadašnjeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, koju je Carter, umjesto sebe, poslao na Titovu sahranu. Ali, mnogo sam od toga skupio i Tito se našao predamnom u onoj svojoj bijeloj maršalskoj uniformi. Ja sam odmah napao, otvoreno ga provocirajući, kao kad shvatite da vas je majka napustila, pa je nađete i počnete joj čupati odjeću s tijela. U pjesnikovoj mladosti Tito i Amerika su bili njegove nade za izgradnju sreće čovječanstva. Ako to u njegovim zrelim godinama više nije bila Titova misija ujedinjenja svijeta, kako bi to onda mogla biti današnja Amerika iz vremena Georgea W. Busha, koja je od nekadašnje nade čovječanstva veoma brzo postala generator njegovog straha. Potom je pjesnik posegao za Dallai Lamom. Zašto? Bog je oduvijek “živ” kao metafora, slikovito izražen pojam, alegorija, odraz stvarnosti materijalnog svijeta i iskonske potrebe čovjekove za postojanjem iracionalnog u životu. Ako bi se to danas moglo osvariti da se Bog konkretno, čulno, likom, duhovnošću, transparentno pojavi među ljudima, onda bi neminovno morao imati Dallai Lamine osobine. Dallai Lama, pjesnikovom imaginacijom doveden na planinu Gebel Musa na Sinaju, kazuje najplemenitije, najzanimljivije, najljepše i najljekovitije misli za današnje ljudsko biće i civilizaciju. U prvom ciklusu ove knjige pjesnik se kreće od nade do slabljenja vjere u nadu, od zaprepaštenja i neshvatanja čovjekovog dizanja ruke na čovjeka do vapaja i šapata da je Bog naredio Abrahamu, ili Ibrahimu, da mu, umjesto ljudskog stvora, daruje ovna. Naredio. U drugom ciklusu pjesnik snagom svoje imaginacije ostvaruje kontakt sa Dallai Lamom i provocira ga da poruči ljudima na koji način mogu postati dobri ljudi. Regeneriše biblijsku i kuransku scenu kad Bog kazuje proroku zapovijedi za kreiranje dobrote u ljudima, a onda počinje sumnjati da ni tad ni sad ljudi nisu i neće slijediti božje zapovijedi i odlazi u treći ciklus knjige. U susretu sa Stephenom Hawkingom i Havajskom deklaracijom o miroljubivim odnosima sa vanzemaljskim civilizacijama pjesnik gradi niti za reinkarnaciju naše civilizacije. Čovjek nije samo zemaljska životna forma. On je dio kosmosa i produkt kosmičkih zakonitosti. I ranije je Rifet Bahtijaragić u svojim djelima pravio izlete u kosmičke odnose, posebno u romanu Bosanski bumerang. U intervjuu sa jednim od najvećih ljudskih genija u naukama o vasioni Stephenom Hawkingom pjesnik traži dokaze o intelektualnom životu van zemaljskih okvira, a Havajskom deklaracijom se koristi kao novom nadom da će ljudi u kontaktu sa znatno razvijenijim intelektualnim formama života u kosmosu definitivno naučiti da smo mi ljudi na Zemlji svi ljudska bića i da bi svaki čovjek trebalo da brine o sreći čovječanstva. U Tragovima pjesnik eksplicite govori o svojim pobudama i razlozima za pisanje ove knjige: - I to nije sve. Decenijama tražim načina da se utješim, da nađem ikakvu nadu za spas civilizacije. Kad posmatram dobre ljude, postajem optimist i pišem stihove pune sunca i mirisa. Kad posmatram one druge, tonem, pa podižem glavu u nebo tražeći nekoga ko će nam pomoći. Ljudi nisu samo krvoločni. Oni su veoma inteligentni, ali i veoma egoistični, nemilosrdni, osvetoljubivi, zlopamtila… …Opterećen krvavom historijom ljudskih bića, njihovom agresivnošću koja ide do kanibalizma, njihovom pohotom koja ide do ugnjetavanja, eksploatacije i incesta, njihovom preferiranju sopstvenog na uštrb društvenog, molio sam da nam oni koji time nisu opterećeni pomognu da se i mi riješimo tog zla u sebi. Tragovi su u ovoj knjizi Rifeta Bahtijaragića usmjereni u prošlost civilizacije. U tom smjeru niti poetske impresije crpe motive koji začuđuju i pomažu nam da “vidimo kako izgleda svijet okrenut naopako” (Ellen Elias-Bursac). Ali, tragovi su u ovoj knjizi usmjereni i u budućnost. Ako se na tom putu u nepoznato ljudska bića ne budu služila Dallai Laminim preporukama, ostaje nam da vjerujemo da će nam pružiti ruku spasa vanzemaljska bića, inteligentnija i humanija od human beinga na planeti Zemlji..........Milivoje JEFTIĆ .................U stihovima Rifeta Bahtijaragića starodrevna mudrost spojena je sa istančanom osjećajnošću rođenog pjesnika. Njegova krhka i topla duša u dahu vjetra oplemeni i očovječi sve što dotakne i prosanja. U sudaru s tvrdom realnošću nađe pukotinu, iznenadni obrt u kojem dobrota i nježnost prosijaju nadom. Uzletima duha i plemenitosti nadvladava se zlo i okrutnost studenog svijeta. U toj poeziji ima nešto blago, ilirsko, ili možda bogumilsko, što na čas zaiskri u šumu vjetra, u nevinim plašljivim očima laneta, ili drhtavom staračkom glasu. To nešto nosi čitaoca kroz bespuća savremenosti, vodi nas i tješi. Bahtijaragićeva poezija je ljekovita. Odiše žudnjom da se otkriju korijeni i smisao čovjekova postanja i veze sa drugim bićima i stvarima. Kad Zemlja postane tijesna u pjesniku se javi želja da se poistoveti s vjetrom i dosegne moć kojom će pronaći i izbaviti djecu i naći spas u prostorima vasionskim. Njegove pjesme su put od raja do pakla, bešumne staze topline. One bude nadu i kroz bol nas vode u neki novi život. Ali, pjesme su samo jedan od ulaza u beskrajni prostor i vrijeme kroz koje autor putuje. Njegova proza u ovoj knjizi je drugačiji otvor u pjesnikov svijet, jedna vrsta vanjskog izgleda njegovih duhovnih vidika. I u Bahtijaragićevoj prozi čovjek je sužanj na Zemlji, sputan okovima apsurdnosti postojanja. Odgovore na enigme koje lutaju vremenima ljudi autor traži u stvarnim ili zamišljenim razgovorima s Titom, Dallaj Lamom, Stephenom Hawkingom… Ljepota i snaga poetskog su, kao drevni Skadar na Bojani, izrasle iz bola zazidane žrtve čija nevinost i patnja nadrastaju stoljeća ljudskog bitisanja. Ostaje bez odgovora vječiti upitnik koji je u nekom drugom vremenu upisao Kranjčevićev zadnji Adam u ledu kojim se okiva Zemlja, na kojoj nestaje život. Mevlida KARADŽA, Vancouver decembra 2006.