Mačak i ptica

Ovo je posthumno, veoma neobično i lijepo uređeno, izdanje lirskih zapisa i crteža Alojza Lojze Ćurića, jednog od najvećih banjalučkih slikara i likovnih pedagoga, čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag u kulturnom životu Banjaluke i Bosne i Hercegovine. Na vijest o smrti ovog izvanrednog umjetnika, čovjeka, pedagoga i humaniste, njegov prijatelj, poznati bosanskohercegovački pisac, Irfan horozović, objavio je nadahnut tekst, koji smo prilagodili i uz ovo izdanje:

LOJZO

Na velikome putu sasipanja zvijezda u mrave, kome li je odgodio kraj, kome podario spas? Alojz Ćurić (1933-2007)

Postoje ljudi čiji duh prepoznatljivo oblikuje vrijeme i mjesto u kojem jesu. Slikar i čovjek Alojz Ćurić – Lojzo – zacijelo je bio takav duh. Na kraju ostaje slikar. Slikar i njegove slike. Pjesnik i njegove pjesme. Čovjek i njegove priče u susretima, igre duha. Pamtit će to svi koji su ga poznavali, prijateljevali s njim i koji će, prisjećajući se starih, nove razgovore s njim moći voditi samo u mislima. Likovno putovanje i istraživanje Alojza Ćurića obilježeno je permanentnim preispitivanjem (što bi možda najvidljivije bilo uvidom u njegove crteže, skice, ilustracije – jedinstveni dnevnik!), gdje su možda najupečatljivija dva međaša: ciklus uljanih slika iz rane faze pod nazivom Mlinovi i niz akvarela, u zrelom dobu, slikanih vodom i bojom Vrbasa. Lojzo se (ime koje je sinonim za njegovo ime i prezime, život i – duh) bavio i keramikom. Slikao je i crtao na činijama, vrčevima i vazama. Oblikovao ih. Svijet njegove slikarske mladosti (i dugo još potom) obilježava grupa «Četvorica» koja se impresivno upisala u jedno vrijeme bosanskohercegovačkog slikarstva, posebno onog bliskom banjalučkom krugu. Dušan Simić, Bekir Misirlić, Enver Štaljo i Alojz Ćurić. Ižđikljali su sa svojim novim likovnim viđenjima, udišući slobodu istraživanja kistom i duhom. Odviše neobuzdano, čak opasno, kako se činilo nekim programiranim i teledirigiranim opservatorima iz onog doba što je gotovo dovelo do represije. Četiri slikara, četiri prijatelja, bili su istodobno i likovni pedagozi. I ta njihova pedagogija bila je jednako začudna za vrijeme i mjesto u kojem su živjeli – kao i njihovo slikarstvo. Kao Učitelj, Lojzo je zapravo bio predvodnik u uvijek novom otkrivanju svijeta, njegovih čuda i zamki. Bilo je u tom otkrivanju nečeg renesansnog, panteističkog, ludističkog... Tako se otkrivao elementarni labirint života sa svim svojim tajanstvima i jednostavnostima. Lojzo, kao slikar i učitelj slikarstva najmlađih slikara, igrač i učitelj igre – bio je doista majstor i jedne i druge igre. Filozofija dječijeg crteža bila je i filozofija života. O tome bi mogli da govore i zidovi stare škole «Zmaj Jova Jovanović», u kojoj je predavao sav svoj vijek, oslikani rukama učenika (srušena nakon Zemljotresa 1969), o tome svjedoče potezi brojnih učenika čija su viđenja i razmišljanja ucrtana u papir. Nagradama i uspjesima svojih učenika na međunarodnim izložbama, kojih je bilo doista mnogo, radovao se kao dječak – dječak-slikar!

I njegovo pjesništvo, prozodijski vrlo samosvojno i prepoznatljivo, neka je vrsta skrivene riznice, dostupne dosad samo malobrojnim prijateljima i poznanicima. Objavljivao je, u periodici, rijetko i sporadično, upravo suprotno onome kako je pisao i/ili zapisivao bujice svojih dojmova, komentara ili slika (doista, ponekad se služio riječima kako bi nešto nacrtao, skicirao ili dotaknuo dušu slike-misli. A jezik u tom pjesništvu (koje je istovremeno i putopis i ogled) nešto je doista posebno. Lojzo je izgradio vlastiti idiom, prepun začudnih i inspirativnih neologizama koji se ponekad doimaju fantazmagorično u njegovom apartnom sintaktičnom labirintu. Ono po čemu će posebno biti zapamćen od ljudi s kojima se sretao je njegovo mišljenje Bosne, misaone kuće u Svijetu, u čijim je zakutcima, podrumima i tavanima moguće pronaći odgovore na sva pitanja koja nam postavlja naš svakodnevni život, čak i u danima nedavnog martirija (usud ga nije zaobišao, naravno, i stoički je ponio svoj dio bremena). Sva duhovna lica Bosne bila su mu bliska, sve što je ugrađeno u stoljetno iskustvo života na ovom tlu – ono što je apokaliptički bilo napadnuto. I pred čim nije pokleknuo. Dok ponovno čitam njegove najnovije tekstove (u kojima je to više nego vidljivo): Prkosni mihrab, Sarajevski vjetrovi, Cvatešna..., prisjećam se i nekih od ranijih, izuzetno inspirativnih (Ciklame za Dioklecijana, Pijan u Počitelju, Kapričosi). I vjerujem da će jednog dana, ne tako dalekog, bar dio te ostavštine biti dostupan u Knjizi. Kao i njegove slike, akvareli i crteži... Tako sam pisao u proljeće 2007. Sad možemo listati Mačka i pticu tj. Bregavu, prazapis o strašnom sudu i crteže jedne antologije sevdalinke. Osebujan uvod za čitanje Lojze.

Irfan Horozović