Kućni prag

(IZVODI IZ RECENZIJA)

Kada djetinjstvo protekne u slobodi i kada sloboda ima boju, miris i radost nesputanog i znatiželjnog djetinjeg duha, u okružju netaknute prirode oličene toplinom sunca, plavetnilom neba, rosnim zelenilom oko kuće,  pune majčinske ljubavi i očinske skrbi, onda čovjek zauvijek ostane obilježen ljudskom ljepotom. I nije važno gdje ide, čime se bavi, ta ljepota u njemu je istinski temelj na kojem može izdržati sve prepreke na koje u životu nailazi. Kada treba pružiti ljubav, iz majčinske sehare u sebi pokrene dio koji daje. Kada treba pokazati hrabrost i odlučnost, očeva snaga iz njega isijava. Kada treba razumjeti svijet oko sebe, iz njega se ljepota rodnog kraja i kućnog praga pojavi kao sloboda i tolerancija ili otpor prema zlu koje prijeti. 
        Da, Hakiju doživljam baš takvog. Kao čovjeka punog čiste slobode, snažnog, vrijednog, a istovremeno emotivnog i razložnog putnika kroz život. Dječaka odraslog na livadama i brdima bosanskohercegovačkog krajolika, stasalog na asfaltu novog vremena i stamenog od pregaženog puta, od obzorja do sutona koji neumitno slijedi. 

        Sve priče i sročene strofe, koje su iz Hakijine duše poletjele ili će tek poletjeti, u sebi nose djetinju iskrenost i lepršavost slobodarskog duha, svojstvenog prirodi sa kojom je Hakija u neprekidnom harmoničnom suglasju. 

        Njegova naracija čini se toliko logičnom i iskrenom da budi bliskost i intimnost svakome ko je makar jednom u životu doživio radost trčanja po proplancima, druženja i zdravog nadmetanja u igri ili snagu otkrivanja ljepote koja nas okružuje, a koju ponekad ne zamjećujemo. 

        Njegovo pripovijedanje je logičan slijed  njegovog bića. Naprosto, ono je, kao riječni tok, kao tok njegove bistre i hladne Neretve, moralo pronaći put kojim će teći i zapljusniti čistim kapima proze i stiha sve one pored kojih proteče. Ljepota ljudskosti i suglasja sa prirodom  plijeni iz Hakijinih priča i strofa. Puno slikovitih opisa, likova i emotivne sjete karakteriše njegovo pisanje, no, nijednog trenutka to ne prelazi u nadrealističnu priču, jer je to doživljena priča. Taj spoj liričnosti i svjesnosti proživljene ljepote, za mene je ogromna vrijednost spisateljske avanture u koju se Hakija tako logično i uspješno upustio. 

        Želim mu sretnu i ugodnu plovidbu svemirom riječi, maštanja i misli.

                                                                          Nebojša Novaković, Tuzla

        Protrčah evo još nekoliko puta Uloškom valom i sekvencama koje mi se čine sve više poznatim kroz Hakijin „vodič“ koji se samo s dragog kućnog praga može ponijeti. 

        Sve priče i pjesme u meni su probudile nevjerovatna sjećanja, pa prosto ne znam jesam li u njima jedan od likova ili su mi ispričane. Vidim sebe kako onako mali sjedim na onom visokom, najdražem pragu. Sjedim tako i gledam kroz hladovinu velikog oraha niz put iste one mještane i drage likove koje Hakija pominje. Vidim šumara Radovana koga se više sjećam zbog dvocijevke, ali i kožne torbe iz koje viri drška čekića, vidim Buđulara, Hasana Vranovića, pojedine Pandže, Bašaliće, Bačane, Gerine... neko s konjem, neko bez konja, neko sam a neko u društvu, pozdravljaju i prolaze dalje uzbrdo prema Pandžovoj Litici ili poprijeko prema Bijenogama. Neko opet sjeda u hladovinu ispod oraha. Neko priđe i sjedne na onu ploču pred kućom, dok nana Alka Bašaluša izlazi i selami ili odgovara sa „dobra ti sreća“, a nekad i neku „tiru“ i „minutu“ pominjući . Nudi putnike namjernike da se osvježe.
         Pominje i oživljava  tako Hakija jednog i drugog Džika, pa Kameru, Hamida, Safeta, Salkana... čak i goluba koji se sa Vrionjače oglašava sa „ko-to-tu-sje-di-na-tu-đoj-me-đi-ko... pa sela, zaseoke i mezarja, Neretvu, Likač i mlinove... i mog dragog oca Ćazima, koji, eto, Jezero prepliva jednom rukom, nije šala.
        Posebno mjesto u Hakijinim pričama i pjesmama zauzima „naša varoš“ Ulog, u koju se autobusom ulazilo kroz „šubu“, tunel  „probušen“ 1910, a srušen 100 godina kasnije. A ja kao da sam juče „poštom“ otišao za Sarajevo. Sve je to tako Hakija u meni oživio. Moj tunel je moj prag kojeg sam u sebi uvijek nosio, a nisam mu sve do sad znao odrediti mjesto. To je brana od lošeg i zla, preko njega svojim potokom u svijet potečeš, uz dženetski osjećaj... Ostala je ljubav prema onima koji nas stvoriše, oplemeniše i sa onom tkanom torbom s kićankama na put dug preko praga ispratiše.  Hakija nam o svemu dušom punom ljubavi besjedi, našim tvrdim hercegovačkim jezikom kojim oslikava stvarnost, a knjigu u amanet za sva vremena svima nama ostavlja i poklanja.

        Želim autoru da ovaj tvoj literarni put stigne na što više pragova, pragova koje  sam kao arhitekta i sam gradio širom svijeta, od Dalekog Istoka, preko Sibira, diljem Evrope, pa sve evo do Skandinavije. Uvijek sam postavljao samo jedno pitanje, gdje i kad osjetiš da si došao kući? Jednoj, znam nikada nećemo stići, onoj koja nam je toliko urezana u sjećanje i kojoj se stalno vraćamo, u kojoj nas je majka ljuljala u bešici, onoj „nestaloj u plamenu“, onoj koja ima najljepši prag, „blatnjav i prašnjav i osunčan – drag kućni prag“. 

         Za tvoj KUĆNI PRAG, Hvala ti Hakija!

                                                                                 Meho Kapo, Švedska