Kahvedžije

Pišu se, sklapaju i objavljuju različite knjige. Dobre i pametne, uzbudljive i lijepe, poučne i zabavne, produhovljene i praktične, stručne i priručne, lirične i pričljive – obične i neobične… 

Pred nama je jedna od tih – neobičnih, pomalo drugačija o svih – posve svoja i jedinstvena. Sastavljena na način kako se nije pisala ni jedna do sada, ili bar nama nije poznato ako jeste.

Među njene korice okupljeni su ljudi koji ni po kakvom konceptu, tematskom, ideološkom ili bilo kakvom drugom kriteriju ne bi se mogli okupiti i ne bi mogli biti «glavni junaci» zajedničke knjige. Mnogi od njih nikada nisu ni mislili da će neka njihova riječ ili slika biti «ukoričena», jer se i ne bave pisanjem, neki pišu u potaji, ili iz potrebe, bez bilo kakvih pretenzija, čak i bez gajenja velike nade da će to što pišu nekada nekome biti interesantno, neki su objavili svoje prve knjige, ili su već na putu da ostvare taj svoj veliki san, a neki od njih već dugo godina jedu profesionalni književni kruh. Okupila ih je – kafa! Ili tačnije - ideja jednog čovjeka, koji je, čisti dokaz da čovjeka možeš protjerati iz njegovog zavičaja, ali ne možeš zavičaj iz njega. Ideja da se, u ovoj trci savremene svakodnevice okupe ljudi, bez obzira gdje su rasuti po svijetu, koji nisu zaboravili onaj naš bosanski merak – sijelo uz kafu. 

Ta (običajna) crta bosanskog karaktera da dan počinje i završava kafom, da sve poslove i besposličarenja, ugovore i pregovore, predahe, odmore i ljudovanja – razgovore s prijateljima u povjerenju, obavljaju uz neizbježnu kafu, bila je i Ibri Džananoviću polazište za animiranje, najprije u virtualnom fejzbučnom svijetu, na svom u tu svrhu otvorenom profilu «Kod Ibre na kahvi», dok nije sazrela i prerasla u živi kontakt, u upoznavanje, druženje i stvarna, živa prijateljstva. Susreli su se prvi put, naravno, u domovini, uljeto, kad se može posjedjeti i na meraji, pa drugi put, opet uljeto, opet u domovini, ali na drugom mjestu… I, kako to i biva uz kahvu/kafu/kavu, svako je u ta druženja unio dio svog svijeta, tačnije – svog srca, dio onoga što svako pojedinačno jeste. A, kako neko reče: duša ne pije kafu, duši je kafa izgovor za priču. I priča po priča, pjesma po pjesma – i nekako sama od sebe, javila se ideja da se ta slučajna poznanstva, ta fejzbučka prijateljstva, uokvire u pisani dokument, u trag o tome da je, u našim ludim vremenima, eto, moguć i takav formalno-neformalni skup, bezbrižno nepretenciozno okupljanje, daleko izvan nacionalnih, političkih, interesnih i bilo kakvih drugih sličnih podjela. Jedina ulaznica u taj svijet jeste otvoreno čisto srce. Ono koje umije da se obraduje, a ne umije da mrzi. 

Zbog toga u ovoj knjizi ne treba tražiti visoke umjetničke domete (a ima i takvih), nije joj to ni bila namjera niti ima takve pretenzije, ne treba joj zagledati u stranice i izrugivati se nevještim rečenicama, amaterskim stihovima i drugim nedostacima, ako se na njih naiđe. Treba je gledati kao dokument (prvi ove vrste) da je na našim ranjivim područjima (uz kahvu-razgovorušu-prijateljušu) još uvijek moguće okupiti običan svijet oko nečeg lijepog i jednostavnog, oko običnih, malih stvari, bez bilo kakvog interesa i kalkulacije – samo s ciljem da čovjek čovjeku bude Čovjek. A zar od toga ima plemenitijeg i uzvišenijeg cilja?

Šimo Ešić