Bosanski zaborav

ORFEJ MEĐU RUŠEVINAMA

(Armin Pohara: Bosanski zaborav– Recenzija)

U temelje poezije Armina Pohare položeno je jedno dramatično ljudsko iskustvo, zajedničko mnogima koji su, krajem prošlog milenijuma, u našim prostorima pokušavali spasavati najprije Domovinu, potom Narod, potom vlastiti goli život, ili ono što je od njega preostalo, nakon što se izgubilo i u ruševine pretvorilo sve, a ostala samo bolna sjećanja i uspomene.

Pamtim mladoga pjesnika Armina Poharu iz davnih godina naših drugovanja i "književnikovanja" sa Duškom Trifunovićem, kada smo - govoreći narodu svoje stihove - putovali posvuda, i kada nam je svaki milimetar domovine bio isto što i vlastita avlija, dvorište, voćnjak ili njiva. Bijaše to vrijeme u kojemu na zidovima sala u kojima smo zanesenoj publici kazivali svoje stihove nisu stajale ni slike ni simboli naših bioloških identiteta, niti se na licima u publici mogao vidjeti ikakav drugi i drukčiji zanos od zanosa u koji nas može odvesti samo poezija i samo ljubav.

Dođe potom vrijeme zlih zanosa, onaj se lijepi mladić, pjesnik iz Bosanskog Broda Armin Pohara, morao pretvoriti u vojnika, u onoga koji pokušava, koliko može, umije i zna, pomoći u odbrani svega što je činilo naše živote, a odjednom se našlo na udaru zvjerskih politika i političkih ideja diluvijalnoga porijekla i karaktera. U razjapljenne ralje Strašne Zvijeri Naci-šovinizama mladi je pjesnik gurnuo svoju glavu, uvjeren da je ta glava, ako Zvijer pobijedi, i nema nikakvog razloga za postojanje.

Čovjeku nije dato da razumije fenomen vremena i njegovog proticanja. Jedino što o njemu zna jeste da postoji, i da to proticanje na njegovom tijelu i duši upisuje jake i vidljive tragove, pečate, rane i da je to upisivanje bolno, ponekad neizdrživo teško i bolno, i da se cijelo njegovu biće - pri isteku datog mu vremena - pretvara u jednu jedinu ranu, i njen ožiljak.

Eto šta je pjesničkom knjigom "Bosanski zaboravi" poželio da kaže i obuhvati pjesnik Armin Pohara. Kao Orfej, zalutao u ruševine uništenog grada, Pohara pjeva i govori o svome nemirenju sa pobjedom Zvijeri. Kao Orfej - što je ljepotom svoga pjevanja umilostivio Bogove da mu iz Hada vrate umrlu Euridiku - tako bi Armin svojim pjevanjem svojom poezijom i ovom knjgom, poželio da iz mraka nepostojanja, iz hrpe ruševina, podigne i oživi sve ono što je Zvijer požderala i uništila, a najprije: ljubav, toleranciju, poštovanje različitosti - sve ono od čeg se sastoji naš svakodnevni javni govor, a što je u stvarnosti uništenoi, i čega njoj više nema.

Na sami početak knjige Pohara je - programatski svjesno - stavio krležijanski zapis neveseloga naslova 'Vlak bez voznog reda', čiju bismo neizrečenu poruku mogli pročitati kao prve redove Danteovog 'Inferna': "Vi, koji ulazite, napustite svaku nadu!" - ali bi to bila greška, jer je svako slovo koje Pohara piše - ne samo u poeziji, nego i u svome javnom djelovanju - upereno upravo protiv gubitka nade. Da, ja naričem, kao da veli pjesnik, ali ne izgovoara onu riječ koju je izgovorio Razapeti ("Bože, Bože, zašto si me ostavio ?"), nego  upravo suprotnu: "Bože moj, ja ti se još nadam !" Trajan je, kroz cjelinu knjige pjesnikov vapaj za izgubljenim 'bratom', i vremenom, "kao nekad, kad smo bili jedno". Naravno, prepoznatljiva je tu jugonostalgična melodija, ona čijim se akordima ne mogu oduprijeti ni grublje nego što je pjesnička duša. Podivljalu Zvijer pjesnik nema potrebu da imenuje drukčije nego kao onu od koje je, prema francuskom filozofu, počelo svako ljudsko zlo, onoga časa kad je stanovnik Zemlje prvi put izgovorio rečenicu "Ovo je moje". 

Više poema nego pjesma, stihovi pod naslovom "Pitanja" tu ideju dovode do apsurda, i ruglu izvrgavaju niskoću ljudske prirode postavljanjem desetine jednostavnih pitanja poput: "Čije je sunce? "

Mogla bi se ova Poharina knjiga nasloviti i stihom iz jedne pjesme, a da se time pokriju gotovo svi njeni bitni smislovi i poruke. Onda bi i knjiga, i sve što pjesnik čini jednostavno bilo - "poljubac kojim se od pustoši branimo".

Najsnažniji pjesnički domašaji Armina Pohare u ovoj knjizi nalaze se u njenom posljednjem ciklusu, 'Krajolik kraja', gdje se opšta, kolektivna osjećajnost stapa sa privatnom, duboko intimnom i sasvim jedinstvenom i ličnom osjećajnošću i patnjom. Taj mali poetski kosmos - svijet između opšteg i ličnog - omeđen je sa dva biserna stiha iz pjesme u kojoj se obraća voljenoj domovini - "Bosno".

 "Čuj kako pucketaju stoljeća", što svojoj domovini kazujemo mi "Sami, i u vlastitoj kući izgubljeni."

Tužna knjiga, za radosno čitanje.

Abdulah Sidran