Zašto hodaš sama / Pod mjesečevim svodom

Umjesto predgovora

Kao ptičica što se na vrijeme nije sklonila u gnijezdo, pa sada skakuće i nejakim krilima prkosi vjetru što je pomjera, gura i obara, a grane se stresu gledajući njenu krhkost, bespomoćnost i zatrpavaju je svojim snijegom u nadi da će tu i ostati, ona opet na iznenađenje svijeta, promoli kljun, pa onda i cijelu glavu, zamahne krilom jednim, pa drugim.

Gladna i u strahu od leda zapjeva ljepše nego ikad, jer nije sloboda zemlja i voda, sloboda je u nepokorenosti osjećanja, otkucajima srca i želji za letom.

Šta vrijedi biti jastreb, koji negdje sa planine siguran u svom gnijezdu dreždi i mladunce svoje uči, da se ne oglašavaju.

Šta vrijedi biti vrana, križati nebo svojim crnim krilima i parati iznadzemlje svojim zlokobnim graktanjem, dizati dlačice za toplim ljudskim vratom, kada je sva ljepota u onoj maloj ptici, što čudom sve nedaće preživljava i svijetu pjeva, jednako i trnu i bokoru ljubičica, jer ona je vesela, mala ptica.

Pjesmom neće nikada osvojiti svijet, ali zna šta je u stanju trn i zbog toga nikad neće zgaziti cvijet.

                                                                                         Mediha Omerović Smajlović