Alabina

NIJE OVO NAŠE VRIJEME

Onaj ko traži vrijeme i prostor, komociju, rahatluk, idealne uslove da bi nešto napisao, obično se načeka i teško da napiše nešto vrijedno pažnje.

Najbolji tekstovi nastaju u grču, u stisci, u trenutku, između dva vodenička kamena koji stalno melju i drobe, u ono vrijeme kada nam nije ni do čega i kad se svi oblaci svijeta okupe baš nad našom glavom.

Nama barem grča i straha nikada nije nedostajalo, sve zavisi kako je ko i za šta iskoristio to vrijeme.

Sve što je napisao Sijarić je nastojao sabiti tako da sa što manje riječi kaže ono što se ima za reći.

Ništa drugačije nije ni sa knjigom koja je pred nama i koja je akumulacija misli u stih, života u poeziju, još sažetije i kraće nego što je to u prozi.

Adnan Sijarić je nenametljiv, on pušta svoje knjige ko ribe u vodu, pa ko ih upeca neće se pokajati zbog vremena utrošenog na čekanje.

Postoje autori na koje treba skrenuti pažnju i knjige koje treba podići i pokazati jer oni se ne vide u ovim klizavim vremenima pomjerenih vrijednosti i krize čitanja.

Ovaj je od takvih.

Svako od nas, čitajući neki tekst čita i sebe tako da je moguće da se u nekim preporučenim tekstovima i ne pronađete. U tom slučaju nastavite dalje da tragate, bitno je da je udica bačena, a nešto će se pouzdano zakačiti.  

Alabina

Malo je neobično čitati poetske zapise autora na kojeg si svikao kroz prozu. Kao da se nanova upoznajete, jer ništa što je do sada rečeno ne liči na ono što je u Alabini rečeno, a opet je isti rukopis i ista ruka, ali je kaplja kiše na prozoru bila drugačija.

... ponekad u trenu ostariš hiljadu godina, više se ne plašiš mraka, godine vrište a rijeka teče uz brdo, ptice se odavno ne gnijezde pod ovim krovom, a to dijete se i dalje s vatrom igra, pa ti vidi gdje će ga to odvesti... sirotinja se odomaćila na svakom pragu, kiše stalno padaju, dok biramo riječi kojih se nećemo stidjeti, mada se previše tuge nakupilo u nama...

Gorko je to, natopljeno iskustvom i teškim godinama, lošim ljudima, minulim sjećanjima... Cinično... ruku podignutih na predaju. Gotovo je, ne vrijedi se više opirati.

Pisano iz jedine moguće perspaktive poraženog, razočaranog, onoga čije godine nisu jedini teret koji nosi.

Sijarić je Alabinu iskapao iz svoje suštine, pokazujući da se pjesnik u njemu buni, vrišti, zove u pomoć, traži da bude, a sa ovom knjigom i jeste.

Tek u poeziji, goloj i nezaštićenoj, pisac iskapa dušu u riječi i ponudi ih na čitanje ne očekujući ništa zauzvrat. Otvori se kako nikad nikome nije, obračuna se sa sobom i sa drugima, jer poezija je iskrena i ne zna drugačije.

Alabina je nastajala godinama i autor je imao svoje razloge da je tek sada ponudi na čitanje.

Neka joj je, ko papirnim čamcima koje smo puštali u djetinjstvu niz pričljive potočiće sretan put u ova varljiva vremena.

Ona zna gdje ide, ali nikako ne može biti sigurna gdje će stići. 

Preporučujem je na čitanje i želim dobrodošlicu...

Mehmed Đedović

maja mjeseca, 2022. godine