Za sjemena trunje

IZVODI IZ RECENZIJA

Autorica doživljava svijet čas kao prazninu, čas kao imaginarno sklonište koje blješti sjajem i iz kojeg vrebaju životne nedaće i zablude te nas zavaravaju ljudskim postojanjem i umijećem da se otrgne tragu bliskog uginuća te se usprave kroz želju postojanja i borbe sve do izdisaja i odlaska u sjenu nepoznatih kosmičkih odora Imaginarni sivi sjaj je u svemu / kao pričin ljepote u magli / zabluda u kretnji i u misli sjena. Ipak svu tugu i bol potapa u savršenstvo stvoreno za slobodu i neprikosnovenu sreću. Pričinom pjesnikinja oslikava jezičko obilje neologizama koji su pravo umijeće izražaja između realnosti i nedohvatljivog.

Iz recenzije „Svevremensko putovanje i težnja ka iskonskoj ravnoteži“, prof. Azra Hodžić-Kadić, 

Centar za jezike pri Univerzitetu u Beču/ Institut za slavistiku i kavkazijske studije u Jeni

***

Lirika je po sudu mnogih najljepši književni rod a kao i u svakoj  opčinjavajućoj manifestaciji ljepote sve je mnogo kompleksnije, nego što se to u prvi mah čini, kao što je sve mnogo ljepše i mnogo dublje od našeg prvog dodira s njom i laganim uranjanjem u njen nepregledan tajanstveni svijet. Poezija  Fadile Arnautović Alić uči nas upravo tome koliko je lirska pjesma slojevita i koliko je put do susreta s ljepotom i smislom postojanja težak i zahtjevan, jer svako ponovno čitanje pjesme stidljivo nam otvara sloj po sloj njenog raskošnog i osebujnog pjesničkog svijeta, dok ploveći kroz metafore i galeriju lirskih slika potpuno ne postanemo dio toka vremena i vode utkanim u njene stihove

***

Pjesnikinja lišena svakog čak i naslućivanja patetike gotovo studiozno duboko ponire u samu suštinu ljudske boli, tako da ta bol u pjesmama Nad iskopinama, Korićanska i Prijedorska nije samo jeziva lirska slika koju vizualiziramo u svojoj svijesti, već gotovo fizička bol koju osećamo svakim svojim nervom ljudskosti, a s neupitnom empatijom i suosjećajnošću doživljavamo svakog našeg sugrađanina čiji je život nepovratno nestao u mračnom podzemlju zla. Fadila Arnautović Alić vještim lirskim tkanjem sablasno ljudsko zlo i bol koju ono prouzrokuje podiže u visine univerzalnosti. Zlo i bol se šire svijetom kao njegova trajna i sramna ostavština, kao trajanje u životnom prostoru  (Lebensraum) u kojem Palestina umire na koljenima, kao krik u posjeti Mauthauzenu koji se pepelom naših lica puštenim niz vodu spušta na srebreničko stratište s porukom da se nikad i nigdje takvo zlo ne ponovi.

      Iz recenzije Tokovima vremena i vode, Jovica Letić