Voćka poslije kiše i druge nježne pjesme

Lirski univerzum Dobriše Cesarića 

Dobriša Cesarić jedan je od onih naših pjesnika koji nisu puno pisali, ali su iza sebe, itekako, ostavili jedno lirsko bogatstvo. Pored pjesništva, Cesarić se na jako upješan način bavio prevođenjem s više jezika. Kada smo napisali da je jedan od naših pjesnika, mislili smo, prije svega, na činjenicu da nam ne treba prevod kada ga čitamo, pa tek onda na jednu poetiku koja je prepoznatljiva u širem lirskom kanonu. Naime, veći broj kritičara slaže se u tome da je Cesarić uspio ostvariti jedinstvo forme i sadržaja i da je od onih pjesnika koji su svoju genijalnost u vezanom stihu doveli do prepoznatljivosti. Ta prepoznatljivost ogleda se, prije svega, u njegovim antologijskim pjesmama koje i danas sa istim zanimanjem čitamo i čiji su nam motivi jako bliski. Naime, nekoliko je motiva koji su postali stalnim mjestom u lirici Dobriše Cesarića. Navedimo neke: smrt, život, ljubav, bol, oblak, nebo, ptica, pjesma, pjesnik, srce, samoća i neki drugi motivi koji su unutar semantičkog polja dobili posebno značenje uobličeni lirskim propitivanjem Dobriše Cesarića, kao što su, naprimjer, petrolejska lampa, svjetlost crvenkastožuta, slap, kap koja se preliva i čini cjelinu, i druge lekseme poput “balade” sa svim svojim značenjima. Cesarićeva “balada” pjeva, prije svega, o egzistencijalnim određenjima i onim ljudima o kojima nema ko drugi progovoriti. Naime, kada govorimo o njegovoj antologijskoj pjesmi Balada iz predgrađa, u prvom planu imamo “sirotinju”, koja prolazi tiho ispod petrolejske lampe. Lampa u svom osnovnom značenju “osvjetljava” prostor ili put, odnosno, ovom pjesmom Cesarić se propinje do lirskih visina ispisujući “baladu” o onima koji glasa nemaju ili, u najgorem slučaju, njihov glas niko ne želi čuti kao što obično “naša” predgrađa niko ne želi vidjeti. Cesarićeva “lampa” osvjetljava “život” onih koji žive u mraku. Na tome fonu i druge su pjesme koje možemo pročitati u ovom izboru kao što je pjesma Vagonaši. Tačnije, jedna od odlika Cesarićeve lirike jeste potreba da se u prvi plan stave oni koji se realiziraju s druge stane života. Upravo u jeziku se oni primijete. Jedna od pjesama koje se uklapaju u prethodnu tvrdnju jeste Mrtvačnica najbjednijih u kojoj Cesarić ili, ako je bolje kazati, lirski subjekt, na isti način progovara o stvarima koje su u životu uvijek po strani. Nije slučajno da su ovdje “subjekti” ili “protagonisti” pjesme oni koju su marginalizirani u pravom smislu te riječi. Pišući u ovoj pjesmi o služavkama, bludnicama i kažnjenicima, lirski subjekt je, upravo, angažiran u mjeri u kojoj je to potrebno jer, zaključuje Cesarić: 

Stanovahu na kraju grada, / u prljavome kvartu roblja, / počivat će na kraju groblja, / daleko od arkada. 

U prethodnom citatu možemo uvidjeti socijalnu osjetljivost koja Cesarićevoj poetici “donosi” određenu narativnost.

Na ovakav način pisane pjesme Cesarićevu književnost čine jako angažovanom. Ne želeći

dublje ulaziti u pojam angažovane književnosti, bilo bi lijepo spomenuti da se u lirici Dobriše Cesarića “osjeti”, sve vrijeme dok ga čitate, jedna brana ili zid, tj. unesrećeni i marginalizirani sa svim poteškoćama, “pukotinama” i zidovima na koje nailaze u životu našli su svoje “mjesto” u Cesarićevoj lirici.

S druge strane, da se primijetiti u pjesmama koje čitamo u ovom izboru (ne samo ovom, naravno) utjecaj i šimićevska atmosfera. Tačnije, postoji jako velika sličnost u izboru tema dvojice pjesnika, koji su, usput rečeno, u hrvatskoj književnosti, pored nekih drugih, uspjeli ostvariti najveće domete i na taj način njihova je Pjesma i danas prepoznatljiva. Prvo Šimić, pa onda i Cesarić su kroz svoju književnost progovarali o najdubljim traumama Čovjeka, ali obojica su uspjeli ispjevati nježne i danas aktuelne pjesme čija se vrijednost ogleda, između ostaloga, ne samo u njihovom trajanju i novim čitanjima nego u tome da su uspjele prepoznati zavičaj u svom kontinuitetu. Naime, koliko god Cesarić bio lirski pjesnik u pravom smislu te riječi, on je, prepoznavši probleme Čovjeka, koji je određen i zavičajem i društvom i politikom, ostao trajno upisan u lirski kanon naše književnosti. Na koncu, često se u narodu pjevaju stihovi: “no rakije, rakije, rakije amo, / jer utjehe nema u vodi”, gdje, pri tome, najveći broj ljudi misli da su ti stihovi proizašli iz narodnog folklora.

Ako nam nakon pročitanog Cesarić se čini previše, uslovno govorimo, ozbiljnim pjesnikom, treba kazati još neke elemente njegove poetike. Drugim riječima, Cesarić je, prije svega, pravi lirski pjesnik, onaj koji je često motive, između ostalih, pronalazio u običnoj svakodnevici, u sutonu, u večeri, ispisujući pjesme koje su određene bolom, sjetom i čežnjom. I sâm naslov ovoga izbora u sebi nosi čežnju i nježnost. Stoga, nimalo ne čudi da Cesarića najviše čitaju oni kojima je, prije svega, ovaj izbor i namijenjen – učenicima i učenicama osnovnih škola.

Naravno, ne isključujući druge koji čitaju Cesarića, njegove su pjesme one među prvima s kojima se najveći broj nas susretne u životu. Njegov lirski “univerzum” postaje nam blizak u našim prvim ozbiljnijim susretima s knjigama i literaturom, koja nas u većoj mjeri, kada već odrastemo, određuje.

Tačnije, Dobriša Cesarić je od onih pjesnika kojemu se uvijek rado vraćamo i čitamo ga s jednom čežnjom I sjetom koju pronalazimo u njegovim pjesmama.

Sead HUSIĆ