Vjetar nešto nosi

Postoje umjetnička djela u koja ulazimo s blagim osmijehom. Bilo da se radi o filmu, muzičkoj kompoziciji, slici... očekujemo da ćemo lagano proći kroz sadržaj i izići vedri i lahki poput kolibrija. Međutim, u odrađenom trenutku uhvatimo sebe kako smo mrtvi ozbiljni, duboko uvučeni u suštinska pitanja vlastitog trajanja.

Kao u filmovima ranog Miloša Formana i romanima i pripovijetkama Milana Kundere do knjige Besmrtnost.

Na sličan način doživio sam knjigu pjesama Safeta Berbića Vjetar nešto nosi.

Zaista, Berbić je i kao pjesnik ostao dosljedan sebi pripovjedaču. Oni koji su upoznali njegove romane i pripovijetke, mogli bi bez većeg napora prepoznati istu ruku i u stihovima koje donosi u svojoj prvoj knjizi ovog žanra. Spajajući vremena i toponime različitih krajeva svijeta, Berbić nepogrešivo odabire lokalno i globalno koje nosi istu notu, miris i okus. Tako da, kao čitaoci, ostajemo u istom ambijentu i kad smo u Mrdićima ili slušamo kloparanje voza transibirskom željeznicom, planinarimo Zvijezdom ili bacamo pogled s Okinave na Pacifik. Također isti je obol nad razgovorom lokalnih seljaka kao i nad mislima planetarno bitnih ličnosti. Dodamo li tome i neku duhovitost iz stripova o Alanu Fordu ili dosjetku nekog lokalnog luzera slika o Berbićevom pisanju postaje potpuna.

Knjiga Vjetar nešto nosi je relativno širokog zahvata. U njoj je obrađeno ili bolje rečeno nagovješteno (što jeste posebna draž pjesničkog teksta) niz temeljnih pitanja i klasičnih tema iskazanih na različite načine. Smak svijeta, kataklizma, konačan kraj (jednog) svijeta iskazan je kroz efektnu pjesmu Selfie u kojoj kroz posve moderan fenomen samofotografiranja detektuje pogubnu egocentričnost i samodovoljnost koja je zavladala posljednjim vremenima.