Vedrana se oblači

V E D R A N A   S E   O B L A Č I , p j e s m e .

I m p r e s i j e

MEDITERAN,TOČKA I KRUG, POSLJEDNJEG PRIORA, PJESNIKA IGORA DIVKOVIĆA

Drag mi čovjek i pjesnik Goran Simić, svojevremeno, održivo ustvrdi u naslovu svoje prve knjige /Svjetlost. Sarajevo. 1976./ da i Tačka do kruga može biti put, svođenje sebe na malenkost kojoj prirodno pripadamo. I, mada tačka tvori svaku crtu i iscrtava krivulje i krugove, teško ćemo ikad dokučiti šta zatvara krug i koliko ga tačaka tvori. Suviše je to za malu ljudsku pamet i veliku želju.

Kada Uno, ploveći Unom, krene slivom i kada Sliv kroz Crno more izbalansira vode Mediterana u Bosforu i Dardanelima, bljesne velika zvijezda na blistavoj površini Mramornog mora, koja se vidi i s drugih planeta, o čemu nadnaravno nadahnuto govori - pjeva moj drugi dragi prijatelj i Pjesnik – Igor Divković, u svojoj novoj zbirci – VEDRANA SE OBLAČI. Svjetlost i zvonka pjesma meni dragoga prijatelja i pjesnika Igora Divkovića tvore Kozmos kao savršeni virtualni prostor.

Sada nebesa izgledaju kao gledana kroz suzne oči. Kao uzzibana površina vode u srebrnoj posudi. Pjesnikove Suze liju i mijenjaju optiku, uspostavljaju dioptriju svemirskog nedogleda. Magline osluškuju pjesnikov glas. Bit će zvjezdana noć i svanut će vedar dan. Sigurno će se javiti slavuj.

Sav Levant, Bizant Balkan i Mediteran su takvi dok snivaju san u Igorovoj pjesničkoj slici ispod zvjezdane kupole, u prozirnoj tami, koja sluti Igorovu pjesničku nesanicu i duboku, na trenutak zatomljenu želju, koja se primiče ostvarenju. U cik zore, blješti Mediteran u očima i otočje baca sjene, baš kao što sjaji i varniči noćima i moj pjesnički Brat Igor Divković, koji ostaje bez daha u svojoj pjesmi, koja kontinuirano traje. Moramo i hoćemo živjeti bez straha u odsustvu svakog mraka i nejasnoće, život nas je dao i život nas hoće.

Bože Moj, molim Ti se jer me moj pjesnički Brat Igor Divković Piše, a ja se/ga čitam i volim ga kao sebe Tebi. Pomozi nama dvojici. Veći će biti i Tvoj svijet, ako ne nama, pomozi njegovoj (i svojoj) VEDRANI, podari joj vedar dan.

Dragi moj pjesnički Brate, Igore Naš,

pjesnici bi trebali zajedno putovati /od čega – ničega/ tek u virtualnom svijetu, zamisli, među toliko svjetova. Ovo su naše RIJEČI i ovo smo, samo, MI, Tvoja djeca, djeca Bosne ponosne, usamljena djeca Zavičaja u duhu i srcu Lipnice ili Gračanice, u Tuzli, Solima, Salinesu... Tvorimo Sve: Svijet, Mir i Svemir Brate Moj lirski. I, nije nam loše u nebeskim omaglicama. Ne znamo do kad. Smiješe nam se naše zvijezde i neosjetno jezde u dan. O Sole mio! Heretički je sve ovo što tvorimo u podnebesju, što bi rekao naš Lirski

Brat Ivo Mijo Andrić iz Čanića, ali to nije s neba palo, to je palo na Zemlju iz naših pjesničkih srca, Pišemo i čuvamo ljubav za sve – život nas zove u daljine. Ako to heretički pogledamo, nikome neće nedostajati snova, Žilavke Blatine, a Pelješac će biti svaki dan osunčan i mi ćemo, Prijatelju i Brate, hoditi prema tvom lirskom Mljetu, Dingaču, Blatu, Korčuli, Veloj Luci... u sve sunčaniji i svetiji prostor koji nas je učinio neuništivima i

vječnima kao masline. Svijet svijetli Svijetu. Imamo o čemu pjevati, jer, dok isparavamo – oblakom se vraćamo u onaj isti tok jedne jedine, neizbježne – tvoje artificijelne, jedne i jedine, lirske UNE.

Mjesec je nabubrio u raspetom nebu koje je oblilo bijelo vino, a grožđe zrije u kraju koji zovemo svojom dušom, svojim vječnim snom. Hoće li pjesma Igora Divkovića donijeti jutro i dan? Moj Brat je snio, živ bio. Mirišu ruže da snove pruže, svibanj će opet doć. Za sad je, ipak, dobro uživati noć. Kako tek sjaje levantske minđuše u ovo doba? Ako jesmo

u Levantu i Bizantu, po Igorovoj životnoj pjesmi, isto i istovremeno smo i u Latini, volio bih doživjeti taj Igorov pjesnički fenomen, makar na tren, volio bih to probati u treptaju suznog oka, kao budućnost pjesničke (Bratske) ljubavi koju snijem. To je Vatra koja gori cijelu zvjezdanu Noć. S kojom i ja gorim od Želje da me Una zanesenog ponese Igoru PRIORU i priorovom Mediteranu.

Igore Divkoviću, prijatelju, Igore brate, GDJE SE TO NAĐOSMO? U Tvojoj pjesmi! U našem Zavičaju! U našoj Bosni! Život tvoje Pjesme jest radosna opcija! Ime tvoje pjesme jest VEDRANA!

Nisam ni znao da ne treba putovati daleko, Raj Tvoje Pjesme jest blizu, preblizu, odmah iza Tvojih otvorenih pjesničkih vrata. Moram to imati na umu.

Tvoja VEDRANA se oblači, ali nije svaki dan petak...

Naš Brat Dobriša Cesarić piše: „Vedri se vrijeme / Sunce se rađa / Plovi iz luke jedna lađa / Jedna što dugo stajaše na doku / Sva razbijena / s ranama na boku...“

27. februara/veljače, anno Domini 2015.                                                      Atif Kujundžić